Zvonimir Boban nije, kao inače, "peglao" zagrebačke avenije i obilaznice, stres rješavao benzinom, nego je, ero, sjeo u ložu. A taman kada je Dion Drena Beljo zabio za 2:1, Albert Capellas iz reda iznad pljesnuo ga je po ramenu. Predsjednik Dinama, međutim, nije reagirao, dapače preko TV-ekrana djelovao je uh... Ispalo je simbolično, gotovo kao obrana njegova kluba nekoliko minuta kasnije...
Zagrepčani su, naime, tražili izlaz iz krize, treći trijumf kao ujedno odgovor kritikama, Nizozemci, pak, prekid niza bez pobjede. I Dinamo je, dobrim dijelom, bio "taj" - Beljo mu je u četiri minute donio preokret, ali onda je opet klupski pokazao da njegovi golovi ne mogu unedogled pokrivati ono što momčad prima. I, štoviše, da dvije utakmice Europske lige bez primljenog pogotka, uz trijumf u Koprivnici, koliko god lijepo zvučale, nisu dokaz da je obrana pa i igra, ozdravila. Kako god, u sudaru s NEC-om, momčadi koja je (ne samo) u prvom dijelu nalikovala na razinu Konferencijske nego Europske lige, to je bilo jasno kao dan: Dinamo, naime, ima više individualne kvalitete od Nizozemaca, koji su ljetos prodali šestoricu igrača, a sada ih muče ozljede, pad i manjak klase, što je bio kontekst prilike koju je trebalo iskoristiti, pogotovo jer je Mario Kovačević tražio potvrdu da je kriza iza njega, ali, pritom, i korak prema prolasku ligaške faze. I dokaz napretka. I, realno, imalo je to smisla, a onda je u 54. pao pogodak za 2:3 nakon novog kiksa i, eto, potvrdilo se ono o čemu zadnje vrijeme pišemo: Anderlecht je dao nadu, Slaven Belupo ponudio mogućnost, ali sve to traži jasnu, konkretnu, kontinuiranu potvrdu, koja je opet pala na konačnoj potvrdi. Flop, da...
Ključni problem ove momčadi, koji egzistira jest kontrola utakmice, zatim obrana, onda sve ostalilo. A kada se nakon preokreta jos jednom nađe u minusu, teško je sve svesti na pogrešku stopera, dapače, problem je, očito, veći, traje dulje i pripada cijeloj momčadi. Beljo je, dakle, pritom postao sinonim Dinama, zabija protiv Anderlechta, dvaput u Koprivnici, dvaput protiv NEC-a, zabija prije i kasnije, bez prestanka,ne staje.
Sjajno, apsolutno, za njega, ali je li dobro za Dinamo da toliko toga leži na jednom čovjeku, da njegova realizacija bude odgovor na svaki izgubljeni duel, propust, rupu između linija,da Beljo, apsolutno, može zabijati, to se cijeni i plaća, ali da ne može istodobno igrati stopera, zatvarati bok i održavati ravnotežu momčadi. Budimo, konkretno, realni: ambicije kluba koji želi ozbiljnu Europu i domaću dominaciju ne može ovisiti o raspoloženju centarfora, kojeg pritom ne prate obrana, veza, - igra! Svi.
Iz Maksimira su posljednjih dana isticali problem medija, negative, atmosfere. Ali presice nisu mjerilo - teren jest. Zato se nakon trećeg pogotka NEC-a vratila scena iz lože: Capellas tapša Bobana po ramenu, a ovaj ne trza, stres je, izgleda, nikad jači. A slijedom svega, Boban će, eto, idući put opet sjesti za volan, i traziti put oko Maksimira, jer pitanje je može li mu Kovačević konačno dati razlog da parkira auto ispod Zapada. A drugi smjer Dinamove navigacije, iako gubi signal, onaj bez Kovačevića, Boban odbija... Zasad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....