Najveća dubioza hrvatskog nogometa: Isti dirigent, bolji orkestar, a Dinamo svira - falš! Što ste radili?

Trebala je to biti nadogradnja, i to jaka: ključni igrači ostaju, neke se ne može zadržati, ali ideja je vrlo jasna - dovesti pojačanja. U renovirani Maksimir slijevali su se ovoga ljeta igrači s ozbiljnim CV-jima, uz neke kojima je ionako B-momčad označena kao ključni put prema većim ulogama. To je, ujedno, praćeno vizijom Lige prvaka kao konačnim ciljem, a kad je na zvučnicima zasvirala "Highway to Hell", čak i onda je vizija Europske lige trebala svirati rapsodiju. Isti dirigent, isti orkestar koji dobiva nove, bolje glazbenike, time i željeno uštimavanje za pogon vrijedan europskih uspjeha, potvrde domaće dominacije, a posljedično i uvježbavanje adaptacije Tonyja Brittena te Händlovog "Zadoka". Shvaćate - himne Lige prvaka...

Ipak, probe umjesto uštimavanja, nakon tri i nešto mjeseca, djeluju kao raštimani orkestar. Održavanje postojećeg ansambla, plus novi instrumenti i dovedeni umjetnici, zasad željenog rezultata ne daju, dapače, nije samo da se čini, već dojam ima smisla: dirigentu je slomljen štapić. A da to nije tek puki ili promašeni doživljaj, govore jasne činjenice.

Na stranu, naime, posljednje impresije nakon još jednog europskog podbačaja, koje pritom i riječju, i djelom, i propustom govore same za sebe, postoji ipak i drugi kontekst, vezan upravo uz ovoljetni mercato, koji je označen kao "upgrade". Dok su, primjerice, drugi prodavali, puštali i otpuštali, Dinamovo vodstvo je, za razliku od ljeta 2025., ostvarilo uvjete i prihvatilo rizik da zadrži nositelje, riješi se balasta i rubnih likova, ponekog igrača vrijednog monetizacije, uz one koji se, na kraju, nisu mogli zadržati. Ideja je bila sjajna, ostalo je "samo" to potvrditi - izvedbom. A ona, eto, svira - falš...

DAMIR KRAJAC Cropix

Otišli su, doduše, Dominik Livaković i Ismaël Bennacer, kojima su istekle posudbe, prodani su Mounsef Bakrar, Gabriel Vidović, Marko Soldo, (ranije posuđeni) Sandro Kulenović i Gonzalo Villar, a navedena petorica Dinamu su, prema objavljenim iznosima, donijela približno 12 milijuna eura. Nisu svi, pritom, bili usputni prolaznici, pogotovo Bakrar, ali nijedan odlazak nije značio novu demontažu šampionske momčadi. Štoviše, tako se i komuniciralo (ne)službenim klupskim istupima. Beljo, Mišić, Stojković, Zajc, Valinčić, Galešić, McKenna, Domínguez... ostali su u Maksimiru. Lani je nakon čistke trebalo stvarati hijerarhiju, sada, slijedom odluka i daljnje vizije, nadograđivati onu koja je osvojila dvostruku krunu. To, dakle, nisu iste početne pozicije, zbog čega ne prihvaćaju niti iste izgovore.

Jer, tko je stigao veća je priča: Mislav Oršić i Luka Ivanušec, povratnici s reprezentativnim i europskim iskustvom, zatim Stjepan Radeljić, riječki stoper s reputacijom ponajboljeg braniča HNL-a, onda Kiril Kravcov, spreman - pričalo se - rasteretiti Mišića i dati ekstra moment unutar hijerarhije veznog reda, ali i Smail Prevljak, lani 15 puta strijelac za Istru, pa Dominik Kotarski, reprezentativni vratar, potom i Iker Almena, dokazano upotrebljivo krilo, te istaknuto dijete Barce u procesu rekuperacije Dani Rodríguez, kao i Nsoki, Taylor, Stojaković..., kod kojih je i razvojni potencijal imao važnu ulogu. Odštete pritom, prema dostupnim podacima, nisu bile velike: fiksni izdaci iznosili su oko dva milijuna eura, bez plaća, bonusa i mogućih otkupa.

Što, doduše, ima veću vrijednost od navedenih slova na papiru. Dapače, ova momčad trenutačno je skuplja od one s kojima se Dinamo u ljeto 2025. razišao... Kako god, poanta nije cijena, nego kvaliteta. I proizvoda, i izvođača...

- Jako sam zadovoljan s novopridošlim igračima, sad smo još jači - govorio je Kovačević 4. rujna, uvjeravajući da će ih koristiti zbog tri natjecanja i velikog broja utakmica.

Sedam tjedana poslije, protiv NEC-a, u početnoj postavi bila su samo tri ljetna dolaska: Kotarski, Ivanušec i Almena. Radeljić, čovjek koji je sedam dana ranije protiv Anderlechta odigrao dobro, gledao je četiri primljena pogotka s klupe, a tamo su ostali i Kravcov i Prevljak, dok je Oršić ušao tek u nastavku.

Brojke dodatno podcrtavaju čudni paradoks: Oršić je u HNL-u dosad odigrao 181 minutu, Ivanušec 208, Almena 122, Kravcov 296. Ukupno 807 minuta, bez prvenstvenog pogotka, uz dvije Oršićeve asistencije protiv Slavena Belupa. U istoj ligi Beljo je sam zabio dvanaest. Ivanušec i Oršić pronašli su svoje raspoloženje u Kupu, protiv realno neusporedivih suparnika, ali europski životopisi nisu vraćani u Maksimir radi rujanskih kup-obveza i lokalnih "proštenja". Ivanušec je trebao unaprijediti sredinu, Oršić donijeti impuls i kvalitetu krila, a Kravcov biti ozbiljna alternativa Mišiću; Dinamo se, konačno, prethodno odrekao Pavića i Vrbančića, dvojice svojih mladih veznjaka, što vrišti zašto onda iskusnije rješenje nema ni kontinuitet ni jasnu ulogu?

Prevljaka, pritom, ne valja nepravedno proglasiti promašajem: postigao je dva gola u samo 168 prvenstvenih minuta, ali upravo je u tome poanta - gdje je nestao napadač takvog životopisa, ako protiv (ne samo) NEC-a ne dobiva ni sekundu? Za Radeljića se, opet, ne može kazati da nije igrao: pet prvenstvenih nastupa odradio je u punoj minutaži, no (ne samo) protiv NEC-a ostao je pričuva. E sad, zašto trener priča da se stopere u pravilu ne rotira, druga je priča.

Nadalje, Kotarski je, s druge strane, već pokazao vrijednost, a Rodríguez nakon ozljede i kvalitetu koja momčadi nedostaje. I koju treba dokazati, nastavno na oporavak uslijed dulje ozljede. Nisu, u prijevodu, svi u istom košu, niti je listopad vrijeme za konačne presude, jer postoji i vremenska kvaka: Kotarski, Ivanušec i Almena stigli su tek nakon što je Viking ugasio san o Ligi prvaka, zbog čega ih nije pošteno teretiti za taj neuspjeh, ali jest pitati sportsku politiku kako je i zašto dio najvažnijih rješenja došao tek nakon prvog presudnog ispita, iako je bilo isticano da je upravo taj kolovoški prozor kvalifikacija apsolutno primaran...

Ako, međutim, sve stavimo na vagu, priča je baš zbog svega dubiozna; naime, ili je problem sportskog sektora koji je krivo procijenio igrače spremne da (odmah) stvore razliku, ili - ako to nije problem - problem seli na klupu koja ih takvima (još) ne doživljava.

Zbog svega, a nakon NEC-a, egzistiraju dva pitanja, a jedno ne isključuje drugo: s kojim igračima točno i pogotovo kako Dinamo igra, a pritom i - što su Modri radili ovoga ljeta...?