Prije dva mjeseca Gonzalo Garcia na Poljud je izlazio dok su mu uši derali zvižduci. Mario Kovačević, pak, u Maksimiru je još živio na zasluženom kapitalu dvostruke krune. Danas? Evo, jedan je upravo srušio Ajax, drugi Anderlecht, Hrvatska ima dvije europske pobjede za naklon, ali priča o dvojici arhitekata u međuvremenu se okrenula gotovo naglavačke. Ne, nećemo time Garciju proglasiti genijem, a Kovačevića zalutalim prolaznikom, međutim, razlike su doista prevelike da bismo ih gurali pod tepih.
Garcia je, sjetimo se, u jednom trenutku imao protiv sebe velik dio splitske javnosti, još veći dio Sjevera, pa i onu poljudsku svakodnevicu u kojoj je gomili trenera bilo najbitnije da ne "talasaju". Pa kako god. Urugvajac, eto, nije odabrao taj put. Nije Livaju otpisao kao igrača, tijekom ljetnih razmirica odlučio se na pomirljivost, ali odbio je otpisati vlastitu ideju da bi ga po svaku cijenu stavio u središte momčadi. Riskirao je, da, gromoglasne zvižduke, početni rezultat, možda i posao. Štiti(o) ga i ugovor. I otpremnina. A koliko god to zvučalo proračunato, možda je upravo ta zaštita stvorila prostor da gura svoje: nastavio je, dakle, graditi Hajduk koji se prepoznaje po onome što radi na terenu, a ne po tome tko mu nedostaje u početnoj postavi. Nije, doduše, bio nepogrešiv. Bilo je kikseva, poraza, trenutaka u kojima je tvrdoglavost izgledala opasno blizu samovolji. Ali baš zato ono što danas gledamo ima težinu: Hajduk ima ritam, zna gdje traži višak, kako izlazi iz pritiska, tko pokreće presing. Ne uspijeva uvijek, ali zna što pokušava.
- On je kreirao sustav u kojem se zna tko što radi. Ti, recimo, znaš da build-up stvara izlascima tri na dva i toga se drži, a igrači su usvojili svoje uloge - rekao nam je jedan trener tijekom četvrtka, debelo prije sraza s Ajaxom.
A kada taj Ajax, pustimo kakav je, ipak izjednači, Hajduk se ne raspada pred vlastitim ogledalom i svojim avetima prošlosti, već ga Šotiček dvije minute poslije ponovno podigne, dok u posljednjim minutama prednost brani visokim presingom. Za to: kapa dolje!
- Isplatio je čovjek sam sebe, zaštitio se ugovorom, kupio vrijeme, proveo sve svoje zamisli i sa sportskim direktorom složio momčad za svoj stil. I sad gledamo to što gledamo - poručuje nam jedan bivši istaknuti dinamovac.
Pritom nije nevažno ni tržište - Hajduku nisu samo dovodili, nego i prodavali, Garcia je morao uklapati momčad koja se mijenja, a nakon Gattusa podignuta je vrijednost ključnih igrača za prodaju, Hajduk je u svemu tome više zaradio nego potrošio, a Garcia je, očito, za razliku od Vučevića, s Grafom pronašao zajednički jezik i dobio momčad po svojem "ćeifu". Ideja se ne mijenja, već nadograđuje. "No matter what!" I rezultat je sada ovdje. Ili kako reče jedan dinamovac: "Boli me tipkovnica, ali ovaj je Hajduk gušt gledati." Doista mu je teško proturječiti...
Parsto kilometara sjevernije, Maksimir. Kovačević je zbog svega zaslužio sve pohvale za dvostruku krunu, to mu nitko pošten ne može oduzeti, ima i podršku vodstva, kakvu, budimo pošteni, nije imao gotovo nitko još od Zorana Mamića u vrijeme vladavine odbjeglog kriminalca, i kadar koji bi morao omogućiti mnogo više od povremenih bljeskova, međutim, od Bobanova zahtjeva da se mora vidjeti igra, pa makar se izgubilo i pet razlike, stigli smo do jeseni u kojoj Dinamo prerijetko pobjeđuje, a pritom je jednako tako uvjerljiv.
Jest, Anderlecht - svaka čast! - pao je u 96. minuti, iz penala, i ta velika pobjeda, apsolutno, vrijedi, dugo se tražila od Kovačevića, a vrijedit ce i više ako se iskoristi za prijelomni napredak. Kriza je stigla, okupirala je Maksimir, a trenerov nastup nakon slavlja otkrio je koliki mu je teret pao s leđa, i neka je, no pisali smo već: ova pobjeda traži kontinuitet, vraćanje vjere i, prije svega, postavljanje igre kao ključnog mjerila Dinamovih ambicija. Trijumf je za pljesak, no valjalo bi ga pretvoriti u trampolin. Kovačević je toga svjestan. Volja i želja igrača mogu biti argument protiv raznih priča o nezalaganju, ali ne mogu zamijeniti automatizme, nadogradnju, željenu igru koja stvara performanse, zapravo - identitet. Rezerve ima, svakako...
Zaključno, jedan je riskirao vlastitu popularnost da bi momčad dobila lice, a drugome sada pobjede čuvaju mir dok traži pravo lice momčadi. Dvije europske pobjede apsolutno zaslužuju čestitku, međutim i otvaraju pitanja o dvojici trenera s različitim putanjama: Garcia je, čini se, zasad svoju ideju obranio od zvižduka, dok Kovačević - ovjenčan trofejima - ovu mora dokazati ne samo na semaforu, već na travnjaku. U nogometu, i toga treba biti svjestan, neka promišljanja ne moraju, a često i nisu definitivna, te i u kontekstu toga treba gledati ovaj "duel".
U kojem je odzvonila tek prva runda...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....