Zvonimir Boban odlučio je vjerovati svom glavnom pomoćniku Albertu Capellasu i njemu prepustiti odabir novog trenera Dinama. Nakon što je Mario Kovačević bio Bobanov izbor, sada je vrijeme za Capellasa. Dobro ili loše, tek ćemo vidjeti, no jasno je da Dinamo čvrsto kreće španjolskim smjerom. Iz Capellasove države, zemlje europskih i svjetskih prvaka, očito će stići novi maksimirski strateg.
Óscar García je prvi Dinamov izbor, dugo se poznaje s Capellasom, koji ga vidi kao idealan izbor. No nakon ponedjeljka i javnog istupa vlasnika Pogona iz Szczecina, kluba na čijoj je klupi García iste večeri na rasporedu imao dvoboj s Rakówom, ta se opcija ne čini baš izglednom. Naljutio se Alex Haditaghi što ga Dinamov predsjednik Zvonimir Boban kontaktira oko trenera kojeg je doveo ljetos i s njim potpisao ugovor do 2029., smeta ga i što su mu se javili, kako je napisao, "i pojedinci povezani s bivšom vladavinom Zdravka Mamića", te je, kako veli, zbog svega toga ostao u šoku.
"A onima koji vjeruju da svaka osoba i svaka obveza u nogometu imaju svoju cijenu, imam vrlo jednostavnu poruku: U zabludi ste. NAŠ TRENER, VRIJEDNOSTI I AMBICIJE NISU NA PRODAJU. Kraj rasprave!!!" - završio je svoje poduže obraćanje putem društvenih medija vlasnik Pogona, kanadsko-iranski poduzetnik čije se bogatstvo procjenjuje na više stotina milijuna američkih dolara, a koji je javnosti poznat i po tome što je pjevač Justin Bieber izazvao snažne kritike PETA-e (najveća svjetska nevladina organizacija za zaštitu prava životinja) zbog toga što je prije koncerta u Torontu na bočicu hranio Haditaghijevog lavića...
Haditaghi je lik koji s novcem problema nema, a ako je i mislio kidnuti iz Poljske za Hrvatsku, trener García sigurno se malo zamislio nakon riječi svog aktualnog gazde. Ipak, nakon utakmice koju je izgubio 1:3, na pitanja poljskih novinara García nije demantirao Dinamov interes, niti izričito naglasio da ne namjerava napustiti Szczecin. U svakom slučaju, ako neće García, bude netko drugi. Španjolski treneri ionako su omiljeni diljem Europe. Ukupno njih 47 rade kao stranci u 24 elitna nogometna razreda u državama članicama UEFA-e, što je brojka kojoj nitko nije ni blizu.
No, kad se krene u analizu, nije ta dominacija baš takva kakvom se čini. Četrnaest od njih 47, naime, radi u Andori (9) i Gibraltaru (5), čije su lige svojevrsni niži razredi španjolskog nogometa s obzirom na broj igrača iz te države koji igraju tamo. Španjolci su, doduše, dominantni u najjačoj ligi svijeta, četvrtinu menadžera u engleskoj Premier ligi čine upravo oni. I vjerojatno najbolji trener današnjice, kormilar najboljeg kluba današnjice, Paris Saint-Germaina, Luis Enrique, dolazi iz Španjolske, kao i reformator Cesc Fabregas koji je u Comu počeo jednu vrlo zanimljivu priču. I u njemačkoj Bundesligi Španjolci imaju predstavnika, tamo je 42-godišnji Carles Martínez Novell, kojeg je angažirao Bayer Leverkusen nakon što je nekoliko godina radio dobar posao u Toulouseu.
No angažiranje trenera samo zato što je Španjolac i što je to "in", definitivno je potez osuđen na propast. Jasno je da u toj državi postoji velik broj kvalitetne trenerske "radne snage", ali nisu svi bogomdani. Ovosezonski slučaj koji stiže iza nove "željezne zavjese" dobar je primjer.
U od UEFA-e suspendiranoj Rusiji su tijekom prvenstva otkaz dobila trojica španjolskih trenera. U Rodini Juan Díaz, kojem je najveći pothvat prije toga bio vođenje Seville C. U Rostovu Jonatan Alba, koji je potom preuzeo baš Rodinu, a prije Rusije nije vodio nijednu seniorsku momčad, dok je u Rubinu pao Franc Artiga, čovjek koji je dugo godina vodio razne niže kategorije u Barceloninoj školi nogometa, La Masiji. U Kazanj je stigao iz Petro Luande, koji ga je smijenio pa s novim trenerom osvojio prvenstvo Angole...
Ima, naravno, i onih puno uspješnijih, samo treba pronaći one prave. Španjolci u svojoj domovini nisu u borbi za vrh, a nije da ih klubovi baš i preferiraju. Od 20 klubova LaLige, samo njih 11 za trenere imaju domaće stručnjake, a najbolje plasirani je, nakon nedjeljnih utakmica, Luis García koji sa Sevillom drži šesto mjesto.
U Europi su zato ponedjeljak na čelnim pozicijama prvoligaških ljestvica dočekala čak osmorica Španjolaca, prvi su u trećini liga u kojima rade. Enrique je vodeći u Francuskoj, Mikel Arteta (Arsenal) u Engleskoj, Víctor Vázquez (Santa Coloma) u Andori, Javier Muñoz (St. Joseph‘s) u Gibraltaru, Julio Velázquez (Levski) u Bugarskoj, Albert Riera (Crvena zvezda) u Srbiji, kao i Rubén Sellés (AEK Larnaca) na Cipru.
U toj skupini trenera je i jedno dobro nam znano ime. Gonzalo Garcia je rođeni Urugvajac, no u Španjolsku se preselio s 13 godina, a glavni razlog što smo ga svrstali među njezine trenere jest činjenica da je bio mladi reprezentativac Španjolske. Osim njega, u HNL-u od Španjolaca, zasad vrlo uspješno, radi i Javier Cabello, trener Istre 1961, a španjolsko državljanstvo ima i Federico Bessone iz Osijeka, Argentinac koji je igrački odgajan i u Barceloni.
Nakon Španjolaca, u 54 UEFA-ine lige (bez prvenstva Lihtenštajna koje ne postoji), najviše stranih trenera dolazi iz Italije, ali od njih 25 čak je 12 u San Marinu. Treći su Portugalci (21), četvrti Nijemci (20), a peti - Hrvati! Iako često pričamo kako je hrvatska struka podcijenjena u europskim okvirima, brojka od 15 trenera koji rade u UEFA-inim prvoligašima izvan granica Lijepe Naše vrlo je respektabilna. I nije da Bosna i Hercegovina spašava stvar jer u tamošnjoj su Premijer ligi na klupama trojica.
Nije daleko od istine tvrdnja da Europa više cijeni hrvatske trenere nego njihova domovina, ali tako je to kod nas, strano je uvijek bolje. Nije tema i neće biti, no podatak je zanimljiv. Kad bismo zbrojali sve trenere iz bivše Jugoslavije koji rade na baušteli u europskim prvoligašima, dobili bismo jedinu trenersku silu koja bi mogla zaprijetiti Španjolskoj. Uz 15-oricu iz Hrvatske, devetorica su iz Srbije, po šestorica iz Sjeverne Makedonije i iz Slovenije, četvorica iz Crne Gore te trojica iz BiH. Ukupno 43, četiri manje nego Španjolaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....