Na Wembleyu je Hrvatska odigrala solidnu natjecateljsku utakmicu protiv jedne od najjačih reprezentacija svijeta. Ukupno gledano Bilićeva je vrsta do posljednjeg trenutka bila nadomak bodu, što i te kako mijenja doživljaje u odnosu na dramatični poraz prije 40 dana na Rujevici. Pri tom, kako to obično biva u našem mentalitetu, ono dobro što je pokazala naša reprezentacija radije će se pripisati posljedicama navodno lakšeg pristupa Engleza.
Činjenica je da su domaćini imali sličan posjed kao naši, isti broj velikih prilika, sličan broj udaraca (15-13), a Hrvatska preciznija u okvir vrata (5-4), više kornera (7-6). Kod nas je uvijek i očito teško razlučiti pitanja realnih vrijednosti i učinka tijekom jedne utakmice. Da smo pobijedili govorilo bi se euforično, obzirom da smo izgubili prevladavaju stavovi kako to više nije "ona" Hrvatska, i kako zapravo sve ide u lošem smjeru. "One" Hrvatske nema već 4 godine... Utakmica na Wembleyu je jedna utakmica, i kao takvu je treba gledati. Povezujući potom prethodna četiri nastupa, sa uzorkom od pet utakmica (i šestom u nedjelju) možemo skicirati prve dojmove aktualnosti nove ere, odnosno okvire očekivanja dometa u perspektivi. Krenimo od utakmice u Londonu...
Slaven Bilić je donekle iznenadio taktičkim odabirom i izborom aktera. Nije iznenađenje što je Modrić bio na klupi, naprotiv, to je racionalna odluka. Tom velikanu je preveliki teret igrati dvije utakmice unutar tri dana. Logičnije ga je bilo sačuvati za Osijek, gdje se igra utakmica koja se "mora" dobiti. Iznenađujuće je mogla djelovati formacija sa 3 stopera, ali samo u kontekstu činjenice da se ona uglavnom negativno tretira u našem okruženju. Dijelom i zbog negativnih ishoda sa tim formatom, iako ih naši izbornici odaberu pretežito u utakmicama sa najjačima, kako bi se čvršće zatvorili u defenzivni blok. Naša igra sa 3 stopera u pravilu je zatvorena formacija sa 5 braniča, pa priključimo li defenzivnog veznog, ona odašilje poruku da se prioritetno želi obraniti od jačeg suparnika. Da Hrvatska ima moćnije bočne igrače, izdržljivije i hitrije, onda bi izlazak iz zatvorenije formacije bio snažniji i kao takav bi dojam defenzive bio bitno relativiziran.
Bilić je u tom smislu optirao za jednog klasičnog beka defenzivca, Smolčića, te na drugoj strani postavio ofenzivnog veznog (polušpicu, druga špica) Vlašića. Igrač Coma bio je solidan u defenzivi, prema očekivanju, uz bitan kiks za jedanaesterac koji je prelomio utakmicu. Kapetan Torina bio je istinsko iznenađenje po poziciji, ali i po učinku. Pri tom se snalazio kako je umio u defenzivi, gdje je ostao "kratak" kod Bellinghamove asistencije za prvi gol, ali je donio puno koristi momčadi u prodiranju po boku, osiguravši barem malo "dubine" i razvlačenja suparničke središnjice. Vlašić je ulazio i u šanse, centrirao, pucao, žilavo se nosio u duelima sa višim suparnicima...
Zgušćivanjem sredine terena (Mišić, Kovačić, P. Sučić, Vlašić, Baturina) tako je Bilić ostvario prvi prioritet, osnažio je defenzivu. Jest da se pogriješilo kod prvog gola, pogotovo "poklonilo" penal kod drugog, ali defenziva je u globalu djelovala solidno. Nemjerljivo bolje nego na Rujevici, čak i sigurnije nego sa Španjolcima na Poljudu. U kontekstu ofenzive napravilo se, objektivno, koliko se realno moglo. Matanović je devetka koja "diše" kada je bliže golu. Bez bržih igrača Vatreni su limitirani po pitanju dubine i kontranapada, kao takvi lakši za čuvanje suparniku. No, Bilić se tu pokrio očekivanom pas-igrom naših (brojnih) veznih igrača, uz Kovačićevu zrelost razigravanja i pogotovo sa senzacionalnom igrom jedan na jedan koju je demonstrirao Martin Baturina. To je sjajan ofenzivni vezni igrač, koji stvara višak, jedan od rijetko uspješnih veznjaka u driblingu. Upravo zahvaljujući tome Hrvatska je stvarala svoje prilike.
Podatak da je na tom planu bilo 3-3 sa Englezima govori u prilog dobre igre prema naprijed. Pogotovo je tehnička vrijednost naših veznjaka dolazila do izražaja kada se nisu morali spuštati daleko od šesnaesterca domaćina. Bilićeva je ideja bila da se Hrvatska brani u 5-3-2, sa time da Matanović i Baturina napadaju njihove centralne braniče i otvaranja prema lijevom beku, odnosno sa Kovačićem u visokom presingu prema desnoj strani. Visoki izlaz Vatrenih, gdje su stoperi bili praktično blizu centra, doprinio je plitkoj formaciji i često uspješnom sprječavanju izlaska Engleza iz presinga, te prekidu olake distribucije lopte prema veznjacima. Anderson je pri tom jedini pokazivao da se može nositi sa tim teretom, dok je Rice ipak bio limitiraniji.
Dakako da je problem stalno igrati u visokom presingu jer takva igra troši energiju. To onda omogućava onoj momčadi koja ima fizički moćnije igrače, pogotovo sa brzancima, da lakše ode u kontru odnosno da probije prvu zonu pritiska i stvara višak.
Bilićeva je taktička vizija ove utakmice bila dobra, jer je Hrvatska izgledala bolje sa Englezima i, ponovimo, bila je vrlo blizu pozitivnog rezultata. I ponovimo i to kako se sve to odnosi na odnose unutar londonskih 90 minuta. U kojima je, primjerice, Stanišić pokazao da kudikamo sigurnije djeluje u stoperskoj roli, Vušković solidnije u liniji 3. Gvardiol još nije na svojim razinama, vidljivo je da je izgubio na samopouzdanju, ali njegova kvaliteta će prije ili poslije doći do izražaja i dovesti ga u formu...
Porazi naravno nisu plusovi za slavlje. No, porazi kao ovaj u Londonu, kao onaj u Splitu, sa ponajboljim svjetskim selekcijama, u kontekstu igre ohrabruju. Mnogi u nas fantaziraju o tome što je Hrvatska i gdje joj je realno mjesto. U 30-tak natjecateljskih godina ona je u pravilu imala podređenije uloge u odnosu na najjače reprezentacije. Čak i kad je bila druga na svijetu doživjela bi debakl sa Španjolcima (0:6), ponekad bi svladala Englesku (kad je bila najjača sa srebrnom generacijom), od Francuza bi se redovito gubilo...
Problem je što u našem mentalitetu epske pobjede prerastaju u imperativno očekivanje javnosti u svakoj prilici, iako je Hrvatska premala nogometna stvarnost da bi u kontinuitetu bila ravnopravna velikim silama nogometa. Kad se poklope generacijske vrijednosti više razine tada je sve moguće, ali nakon što se ispuše jedna era, Hrvatskoj treba duže vrijeme za stvaranje nove takve "euforične" moći. Upravo smo u takvoj fazi, kada se ispuhala jedna era i nužno je graditi novu priču. Treba prestati živjeti u prošlosti i stalno se pozivati na medalje sa dva uzastopna SP-a. Dogodilo se prije 8 i pol, odnosno prije 4 godine. Od tada Hrvatska gubi taj ritam, što je prirodno obzirom na odlaske fantastičnih individualaca koji su tome pridonosili.
Naša dimenzija jest da se plasiramo na velike turnire (EP i SP), a potom da prođemo grupu i napredujemo dalje od prve kup utakmice. Protekle četiri godine bili smo na dva EP-a i SP-u, jednom nismo prošli grupu (2024.), dva puta smo eliminirani u prvoj eliminacijskoj borbi. To je zbilja Vatrenih i što prije se sa očekivanjima svedemo u realnost, to će se lakše prihvaćati neizbježnost uspona i padova unutar procesa stvaranja bliže perspektive. U tom kontekstu izbornik bi sada mogao definitivno prionuti tom zadatku.
Pet nastupa u ovoj LN pokazala su da se možemo skrpati za dostojno pariranje velikim suparnicima i nametnuti se manjima (Česi). No, pokazalo se i to kako za gajiti veće iskorake u perspektivi, Vatrenoj priči treba nova energija, više hrabrosti uvesti mlađe i poletnije snage, motoričnije i gladnije igrače, koji danas nisu tehnička vrijednost kao dugogodišnji akteri, ali koji imaju potencijal da bi 2028. i 2030. mogli sa starosjediocima postati protagonisti novih iskoraka...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....