Gospodine Kovačeviću, dosta je! Dobili ste sve, a nakon 16 mjeseci izjavljujete ovo!?

Imalo je smisla dati vrijeme zbog opće rekonstrukcije, imalo je smisla i stati iza trenera nakon očekivane prve krize, imalo je smisla hvaliti ga nakon dvostruke krune, a, konačno, imalo je smisla i doselekcionirati mu momčad iz koje, realno, nije otišao nijedan potporni stup. Imalo je, dakle, smisla stati i vjerovati, čak i kada je ova sezona pokazivala tablu za slijepu ulicu. Ali, nakon dvije vezane pobjede - jedne po "pravdi Boga", te druge silovite - imalo je smisla vjerovati da je to trampolin. I za NEC, međutim, i za dalje. I dulje.

Kada, međutim, nakon Osijekovih 4:2, 12. rujna, Mario Kovačević govori da može biti zadovoljan što se Dinamo nije predao, a onda 40 dana poslije, nakon novih 4:2 protiv NEC-a, kaže da mu je drago što se momčad nije do kraja raspala, onda te dvije rečenice snaže tezu o dramatičnom spuštanju kriterija bolje od bilo kakvog općeg napada na trenera. A to, ipak, nema smisla...

Ovo je najteži poraz Marija Kovačevića na klupi Dinama

DAMIR KRAJAC Cropix

Je li ovo najteži Kovačevićev poraz na Dinamovoj klupi?, dočekalo nas je pitanje jutro nakon teškog plavog košmara. Odgovor, pritom, i slijedom svega, ne traži prosto proširenu rečenicu: da, jest! Iako je ispadanje od Vikinga u kvalifikacijama za Ligu prvaka imalo znatno višu natjecateljsku cijenu, iako se o nekim ranijim posrtajima možda govorilo glasnije, NEC je stigao u trenutku kada se činilo da su isprike potrošene, a da se konačno pojavljuju rezultati koji bi trebali potvrditi rad. I riječi, borbu protiv rečenica i kritika, umjesto, eto, protiv samoga sebe. Dinamo, naime, nije morao pobijediti baš svaku sljedeću utakmicu, ali morao je pokazati da iza dvije pobjede postoji nešto čvršće od dobrog raspoloženja. I jasne želje za obračunima. S kime, to više nije pitanje... Sparing je, konačno, odavno postao predvidljiv...

Jer opet je izostalo ono što se odavna reklamira s plavog "billboarda": igra, obrana, vjera, ideja kako promijeniti narativ unutar utakmice, pa čak i kada stvari okreneš, a onda ih opet izgubiš. NEC, da se razumijemo, nije nogometna sirotinja, niti bi ga ozbiljan čovjek tako predstavljao, ali nije ni bauk pred kojim se maksimirska momčad treba tresti. Nizozemci su doputovali bez pobjede u osam uzastopnih utakmica, sa svojim problemima, izostancima i dvojbama. Pa i respektom, jasno vidljivim. Kovačević je, ujedno, dan ranije govorio da se Dinamo diže, da želi nastaviti pobjednički niz, a na travnjaku je, međutim, predah od krize pronašao - NEC. Iz kojeg je Dinamo izašao valjda kao oni nesretnici koji imenjaka zatvaraju na Savskoj ulici svake besane noći... U defektu.

OK, reći će rijetki preostali optimisti, moguće je pronaći brojke koje Dinamu idu u prilog: deset udaraca u okvir nasuprot pet nizozemskih, dvije Beljine lopte u mreži, prilike koje su ostale neiskorištene, vratar gostiju koji je imao što raditi... Ali ako suparnik iz pet udaraca u okvir zabije četiri puta, to nije tek priča o njegovoj realizaciji, nego i o tome što ste mu sve dopustili. Pogotovo kada vodite 2:1 i do odmora ne uspijete sačuvati niti tu prednost, a nastavak pretvorite u još jednu lekciju iz vlastite obrambene nemoći. A Dinamo je, više ne samo u Europi, postao silno darežljiv svat...

I nećemo to svaliti na Scotta McKennu, Niku Galešića ili bilo kojeg pojedinca, jer obrana nije tek prosti zbroj četiri imena u zapisniku, već ponašanje cijele momčadi, raspored, udaljenost, pravodobna reakcija, dogovor koji se mora vidjeti i onda kada suparnik napravi nešto neočekivano. A što kaže Kovačević? Da mu je nejasno zašto njegovi igrači stoje tako daleko od suparnika u vlastitom šesnaestercu!? Nakon 16 mjeseci.

Kada takvo pitanje postavlja novinar, pa i onaj kojeg se doživljava neprijateljskim, razumijemo, ali kada ga postavlja čovjek koji svakodnevno vodi trening, ono poprima bitno ozbiljniju dimenziju. A tu je i drugo poluvrijeme... Kovačević je, eto, primijetio da su se Nizozemci povukli, promijenili taktiku i pametnije rasporedili energiju. Dick Schreuder, s druge strane, objasnio je da je njegova momčad usporila igru kada nije imala loptu i ubrzala je kada ju je osvojila. Nije, jasno, nogomet klasična partija šaha u kojoj svaki potez odmah znači mat, ali upravo se u takvim prilagodbama vidi koliko je koja momčad pripremljena i koliko trener može utjecati na utakmicu kada početni plan prestane funkcionirati.

Sjetimo se pritom Thuna, Vikinga, Osijeka, Hajduka. Različiti suparnici, različite okolnosti i rezultati, ali uvlas vječno isti razgovori, komentari, opravdanja nakon posljednjeg zvižduka. "Nismo dobro stajali, nismo reagirali, izgubili smo duele, prelagano smo primali pogotke." Jednom je to, dakle, pad koncentracije, drugi put individualna pogreška, treći put suparnik koji je promijenio pristup.

DAMIR KRAJAC Cropix

A iako sve to u pojedinoj utakmici može biti točno, kada se, pak, takva objašnjenja ponavljaju tjednima i mjesecima, onda više ne objašnjavaju problem, već ga opisuju. Štoviše, nakon određenog vremena postaje gotovo nevažno koja je pojedinačna pogreška prethodila primljenom pogotku, jer ozbiljna momčad ne može stalno iznova otkrivati iste slabosti i predstavljati ih kao nešto što se, eto, baš toga dana dogodilo.

Može Dinamo izgubiti utakmicu, može i primiti četiri pogotka, nogomet ne poznaje jamstva, ali nakon 16 mjeseci rada mora postojati mehanizam koji će mu omogućiti da se nakon primljenog udarca sabere, prilagodi i nastavi igrati. A ne da se iznova pitamo što se dogodilo. I tko je, zapravo, za što odgovoran.

Nije, ujedno, pošteno govoriti da Kovačević ništa nije napravio, jer jest, baš kao što nije ozbiljno svaki put izvaditi dvostruku krunu i njome zatvoriti raspravu. Klub mu je, naime, vjerovao, pomagao i čekao; igrači prije godinu dana, čelni čovjek u međuvremenu, što je, doista, rijetka privilegija u maksimirskom planetariju. Zvonimir Boban je, konačno, javno tražio igru, ne samo rezultat, a sada, kada je i rezultat ponovno izostao, što se točno može podastrijeti kao dokaz da je Dinamo na putu prema onome što želi biti?

Bljeskovi, reći će opet optimisti, postoje - Dion Drena Beljo, hvala nebesima, zabija - kadar ima širinu, može se odigrati dobro poluvrijeme, ali bljesak, koliko god ugodan bio, nije svjetlo koje stalno gori. I mora gorjeti. Jer, stajati iza trenera nije samo navući mu pancirku za okršaj protiv kritika, već i stvoriti momčad. A Dinamo je u ovu momčad utrošio 20+ milijuna eura, dovodio je ne samo igrače koji traže afirmaciju, već i ozbiljne likove ozbiljnih CV-a, stvarajući roster vrijedan 80 milijuna eura, skuplji od onoga s kojim se prošloga ljeta rastao, bez jasne obaveze stvaranja novih vrijednosti, dakle bez imperativa otvaranja prostora klincima. Kao i činjenici da su ključni igrači i dalje dio plavog ešalona. Dinamo, uza sve, ne igra elitu, već igra B-produkciju euro-nogometa, lani čeka druge da prođe dalje, a sada, evo, "slavi" što se nije raspao... Čestitke. Svima.

Ne tvrdimo da je NEC presuda treneru, takvu odluku donose oni koji snose odgovornost za posljedice. No ovaj poraz apsolutno jest presuda jednoj vrsti opravdanja, jer nakon 16 mjeseci više nije dovoljno obećati da će Dinamo biti bolji, niti kao utjehu nuditi da je mogao proći još gore. Od kluba koji je s osnovnog, očekivanog standarda trebao odskočiti s trampolina, stigli smo do kluba koji je zadovoljan što nije tresnuo još dublje. A to je, za Dinamo, teško prihvatljiv kriterij.