Boban igra opasnu igru i gubi na dva fronta, a vrlo je važno što o svemu misli jedan drugi stručnjak iz Dinama

U dva velika zagrebačka kluba ovih dana su pod povećalom treneri. Jedan, onaj iz Cibone, koji je odveo momčad od koje se to nije očekivalo do naslova prvaka, temeljem neuvjerljivog početka sezone već je dobio otkaz, a onaj iz najvećeg kluba u gradu, iz Dinama, živi na posuđenom vremenu već dosta dugo.

Cibona je tako procijenila da se u mladoj sezoni još štošta može okrenuti, ali za tako što treba im novi čovjek na klupi, točnije ispred nje. Ivan Rudež je uskočio na Ciboninu klupu prije godinu i pol dana, nakon što je Cibona već zagazila u duboko ljeto, pripreme samo što nisu krenule, a sve kombinacije s trenerima već su se izjalovile. Uzmite samo u tu matricu podatak kako je Damir Milačić pristao ostati trener Alkara, jer nije imao živaca za kombinacije iz Splita i nedoučljivost Cibone. Cibona, odnosno Marin Rozić, tada je pikirao Dina Repešu, kojega je, pak, zavezao Split, koji je izgledao onda perspektivnije od Cibone.

Rudež je tada preuzeo momčad skromnijeg proračuna, ali i momčad koja je, ispostavit će se kasnije, što nije bio slučaj desetljećima, plaćena na vrijeme. Vratilo se i u Europu, odustalo od igranja ABA 2 lige, pa se u svemu pronašla i neka nada u povratku navijača na tribine.

Kasnije je Cibona upravo zbog ABA lige osvojila naslov prvaka. Kad je ispala iz Europe i nije ništa napravila na završnici Kupa, ostalo joj je za igrati samo domaće prvenstvo. Tu se skupila, pronašla kemiju i iskoristila veliku potrošnju Zadra kojega su nepotrebno iscrpile utakmice u ABA ligi. Zadar je finale dočekao porošen, Cibona je bila u naletu.

Stigao je i gazda, Victor Dodig, povećan je dvostruko proračun i ambicije zajedno s njim. Ali, stigla je i nerazumljiva odluka o povratku u ABA ligu, pa su Vukovi pokušali ono što nitko nije; igrati na tri usporedna natjecanja od početka sezone.

A u tom bi se košmaru snašao malo koji trener. Rudež je morao usklađivati novu momčad, a da pri tome nije smio trpjeti rezultat. Kad se zakašljalo i u ABA ligi i Ligi prvaka, stigla je presuda.

Cibona ima sportskog direktora i njegovo ime je Marin Rozić. Ima i euroligaškog trenera u Zagrebu, Juricu Golemca i pokušava se posljednjih dana sve napraviti da se Golemac postavi za trenera. Za razliku od situacije prije godinu i pol dana, Cibona sada, osim Golemca ima još nekoliko aktivnih opcija u igri, prije svih Dražena Anzulovića, kao iskusniju opciju i Ivana Tomasa, kao trenera kojega bi baš Cibona trebala izbaciti u orbitu.

Koliko god to izgleda nevjerojatno, Cibona se u ovoj situaciji ponaša logičnije nego - Dinamo.

Albert Capellas

DAMIR KRAJAC Cropix

Doduše, i Dinamo ima sportskog direktora. Njegovo ime je, ako niste znali, Dario Dabac, a toliko je poznat u Zagrebu da bi on uredno mogao sjediti u kafiću do vas i ne biste imali pojma o kome se radi. Uostalom, ako se dobro može iščitati sve što se događa oko Maksimira, Dabca se tu i ne pita puno. U tom klubu o svemu odlučuje Zvonimir Boban, a vrlo je važno što o svemu misli Albert Capellas, šef škole, direktor nogometa, što već jest.

I da, Dinamo još uvijek ima trenera Marija Kovačevića, koji je, kažu svi, dobar čovjek, možda i dobar trener, ali njegov rukopis je sve nečitkiji, a nikada nije uspio nikoga u Zagrebu uvjeriti da posjeduje osobnost koja je potrebna, između ostalog, za biti trener Dinama.

Zvonimir Boban ga je zaštitio lani, nikakav Dabac ni Capellas, pa kad je s Kovačevićem odnio dvostruku krunu, mogao se svima nasmijati i kazati ono najslađe, "jesam li vam rekao".

Možda se sličan plan mota i sada po Bobanovoj glavi, no za razliku od lani, predsjednik sada sve češće mora slušati negodovanja i propitkivanja svog djelovanja u klubu. On vodi dvije fronte protiv svih, a ni na jednoj ne stoji naročito. Niti popravljena verzija stadiona koji je od starta žestoko branio nikome se ne sviđa i takav se gotovo sigurno neće graditi. Kao što će svaki sljedeći pokušaj spašavanja Marija Kovačevića biti srozavanje ugleda. Ne Kovačevića, tu je priča zaključena, već Bobana.

Trener je u sportu najvažnija figura. Trener nije dron kojim se upravlja. Jer nitko nije blesav da krivi dron ako krene loše, nego onoga tko njime rukuje.