LeBron James je stopirao cijelu NBA ligu čekajući sa svojom objavom gdje će nastaviti svoju veličanstvenu karijeru. Nešto ranije, jedan od najvećih košarkaša, ali i sportaša svih vremena, koji će u prosincu napuniti 42 godine, već je donio najvažniju odluku. Naime, znalo se da će još igrati, pitanje je samo bilo gdje će to biti.

Poludio je na Adama Silvera i cijelu NBA ligu koja ga je forsirala da se što ranije odluči, jer je pola lige čekalo epilog ove odluke. I zato je LeBron sve malo produžio i onda u petak kazao kako će svoj talent na kraju puta odvesti put Philadelphije.

Kad je obrazlagao tu odluku, pričao je o onome što je malo koga zanimalo u tom trenutku, kao što mu je malo tko vjerovao kad je na koncu protekle sezone govorio o tome zašto dvoji nastaviti karijeru. A bio je prilično temeljit o stupnjevima donošenja odluke.

Odgovor tražio u svom tijelu

Poanta priče bila je koliko je još zaljubljen. Ne u osvajanje trofeja, ne u naslovne strane, velike pobjede i sposobnost dokazivanja kako je u stanju i dalje svima iz noći u noć pokazivati kako ne postoji nitko na svijetu tko je u boljoj fizičkoj spremi s toliko godina.

On je morao preispitati sebe o procesu. Ne o procesu kojega su hajpali Sixersi unazad desetak godina, kad su s Joelom Embiidom počeli graditi The Process, koji se nikada nije dogodio, a tada kao o sastavnom dijelu slagalice, budite uvjereni, nitko nije niti razmišljao o LeBronu Jamesu.

Novak Đoković u Međugorju

Miljenko Karacic

LeBron je tražio u svojem tijelu, u svom umu odgovor na pitanje koliko može uživati u bjesomučnim treninzima od pet sati dnevno, koliko još može uživati u rutini na dan utakmice kad stigne u dvoranu tri, četiri sata prije podbacivanja, pa tu odradi cijeli pregame program, onda odigra utakmicu, pa obavi medijske obveze, masaže i tko zna sve što ne, pa tek tada krene kući. Sve to traje satima. Iz dana u dan.

Kad je shvatio da može još jedne sezone, a tko zna, možda i dvije, znao je da je spreman. Još je samo trebao odabrati gdje će to biti.

Đoković igra svoju ligu

Te dvije sezone nisu tu tek tako, jer za dva ljeta su Igre, i to u Los Angelesu. Proširimo sad priču i na ostale sportove. Recimo, nije tajna kako Novak Đoković, koji je u svibnju napunio 39 godina, planira trajati do Los Angelesa. On je trenutačno svjestan da igra samo svoju ligu. U njoj su ispred njega Jannik Sinner, Carlos Alcaraz i vjerojatno Saša Zverev, a od svih ostalih još uvijek je bolji, iako je ultimativni cilj o 25. Grand Slamu svakim danom sve dalji.

Goran Ivanišević je prije par dana kazao kako se Novak mora koji put zapitati: "Koji meni ovo k.... treba?", kad opali na treningu udarac koji je udario osamdeset milijardi puta. Ali, traje.

Najteže je otići. Ako ste pogledali, a ako niste, svakako to pokušajte učiniti, dokumentarac o Rafi Nadalu, onda ćete shvatiti koliko je teško kazati: "Ne ide više." Čovjek koji će sam za sebe reći da je "deset, dvanaest Grand Slamova osvojio, a da za to nije bilo realne šanse", zbog stanja u kojemu mu je bilo tijelo, mučio se objasniti sam sebi da mora prestati.

Suze Messija i očaj Modrića

Onda pogledate i suze Lea Messija, očaj Luke Modrića, srdžbu Cristiana Ronalda na koncu mundijalskog puta i nije svejedno, ne može biti svejedno, jer su to karijere koje su zasluživale neki bolji kraj od suza, očaja, srdžbe...

I sjetite se da je najveća umjetnost, vjerojatno ne samo u sportu, nego u bilo čemu, otići kad je najbolje. Kad si najbolji. Ali, nije to ljudski, definitivno nije.

Cristiano Ronaldo, Luka Modrić, LeBron James

Profimedia

Pokušao je, recimo, Marcel Hirscher. Imao je okruglih trideset kad je 2019. kazao da se oprašta od skijanja, jer ono nije sve u životu. Tek je osvojio osmi Veliki kristalni globus, imao je već spakiranih 12 Malih globusa, tri olimpijske medalje uključujući dva zlata, 11 medalja sa SP-a, a od čega sedam zlata, 67 pobjeda i 138 postolja u Svjetskom kupu.

I znate što? Nije išlo. Vratio se, pokušao se spremiti za Igre prošle zime, ali nije uspio. Zašto se vratio? Kad je otišao kad je bilo najbolje...

Zato jer je to ljudski. Zato što ne postoji ništa bolje u životu svakog od njih, tih bogova sporta, od novog dana u koji te gura adrenalin, u kojemu se natječeš, u kojemu su oni baš ti koji su definirali esenciju sporta. To je njihov DNA.