Spoj generacija je alkemija! Ako se pogodi kemija, neće biti razloga za brigu

Bogdan Tanjević bio je prvi trener koji je s ovih prostora doveo domaći klub, a bila je to Bosna, godine 1979., do klupskog naslova prvaka Europe. Iza njega je prošla epoha, iza njega su prošli svi najveći igrači ovih prostora. S nekima je igrao, neke je trenirao, protiv nekih je igrao, a sve ih je uspio gledati. Jednom smo otvorili temu o talentima, ima tome valjda dvadeset godina, a Tanjević je, lucidan kakav već jest, zaključio, "talent ti je kraća noga, to svi vide".

Nauka je, pak, kako od talenta napraviti velikog igrača. Ili, kako cijeli skup talenata u selekciji spojiti u istu ideju. I onda ubirati od toga kontinuirane plodove.

Cijela maksima košarke s ovih prostora, jedinstvenog stila, pomiješanog s teškim radom, pretvorila se kroz godine u nešto što će se kasnije nazivati "jugoslavenska škola košarke", a inovacija tog vremena kasnih šezdesetih, sedamdesetih i, kao nedodirljivi proizvod, blistavih osamdesetih, kasnije se naveliko počela baštiniti. Najbolji učenici postali su Španjolci.

Koji i danas traju na jednoj sasvim jednostavnoj pretpostavci. Super je kad se pogodi generacija, kako su Španjolci, recimo, poentirali s momcima rođenim 1980. godine, koje su predvodili Pau Gasol i Juan Carlos Navarro. Ali, prava dinastija dogodit će se onoga trenutka kad se spoji u istu ideju nekoliko sličnih generacija.

Nije to, naravno, bio do tada neviđeni patent. Jer, to je imala Jugoslavija koncem osamdesetih, kada je spojila u istu ideju Dražena Petrovića i njegove vršnjake s dvije, tri ili četiri godine mlađim talentima poput Kukoča, Rađe, Divca ili nešto starijeg Paspalja. Tada se to može pretvoriti u dinastiju.

Na nekim nižim razinama, recimo, hrvatske reprezentativne košarke, posljednje spajanje dobrih generacija za neke ozbiljnije stvari dogodilo se kad su se vezale generacije rođenih 1984. godine, koje je predvodio Roko Ukić, kasnije i Kruno Simon, s onima rođenim na koncu osamdesetih, koje je predvodio Bojan Bogdanović. Bili su dovoljno dobri da uđu u polufinale Eurobasketa 2013. i ostanu jednu loptu daleko od olimpijskog polufinala 2016. godine. Realno, kad se sjetimo gdje smo bili kasnije, bez plasmana na Eurobasket ili bez Igara od tada, a već je deset godina prošlo, nije to baš malo.

Nešto slično u tom spajanju generacija događa se sada. Nešto što bi moglo postaviti nanovo hrvatsku klupsku košarku u ozbiljne gabarite. Jer, spojena je generacija 1994. s Darijom Šarićem i ona 1995. s Marijom Hezonjom s generacijom igrača rođenih 1997., iz koje je najbolji ispao Ivica Zubac, pa sve do 2001. godine, kad se rodio Karlo Matković. I ta će generacija trajati, od te generacije nije nerazumno očekivati ne samo da se plasira na SP 2027., nego da Hrvatsku opet vrati na Igre 2028., ali i da bude značajan faktor na Eurobasketu 2029. godine.

Iza nas je ljeto u kojemu su mlađe kategorije hrvatske košarke ostavile, nakon niza godina lutanja, sasvim solidne pretpostavke za neko novo spajanje generacija. Reprezentacija koju su činili igrači rođeni 2006. i mlađi, a nedostajao je najbolji, Michael Ružić, stigla je do četvrtfinala Eurobasketa i tu na jednu loptu ispala od Francuza. Predvodio ju je Dino Subašić. Onda je U-18 imala, činilo se, zicer u Rijeci za plasman u A diviziju, no nevjerojatno je izgubila četvrtfinale od Poljske. Nekako je ostao dojam da su momci uspjeli zadržati plus sedam u zadnjoj minuti četvrtfinala, bili bi kansije i među tri najbolja te se promovirali u A diviziju. Tu je selekciju predvodio Tomislav Vučković, a bilo je tu još zanimljivih igrača. Konačno, dominantno je do A divizije s osam pobjeda u Makedoniji stigla U-16 vrsta koju je predvodio Luka Ukić, a tu ima čitav dijapazon potencijala. U nekoj projekciji hrvatske reprezentativne košarke, cijelo sljedeće desetljeće, ta će se generacija iz Makedonije morati spojiti s generacijama igrača rođenih nakon 2000. godine. A tu je još uvijek ona generacija rođena 2002., koju je predvodio Roko Prkačin, zatim generacija igrača u kojoj su braća Ivišić i Jelavić, koja je na koledžima.

Ako se pogodi kemija, neće biti razloga za brigu.