Rapsodija u Limassolu pretvorila se u opomenu! Ova Hrvatska više nikome ne prašta

U Limassolu je to bila rapsodija. Nisu nas naši košarkaši navikli da su u stanju gaziti svog protivnika iz minute u minutu i pritom ne činiti tako što ne bi li ponizili protivnika, ne daj Bože, nego samo iz razloga jer su uživali u igri.

Nekada su se ovakve utakmice odigravale tek s idejom da ih se odradi, pa bi se na koncu to i dogodilo, a nakon takvih epizoda malo tko bi imao što pametno ponijeti sa sobom. Ovako, ostat će tih plus 73 kao izjednačenje rekordne pobjede Hrvatske, ostat će i spoznaja da nikada nitko tako nije slavio otkako postoje ove kvalifikacije, i to ne samo u europskoj zoni. Ostat će i spoznaja o jednoj generaciji koja je učila kroz godine kako se dovesti u poziciju u kojoj je danas.

Pritom je patila. Dario Šarić i Mario Hezonja neće zaboraviti kako su imali veliku šansu prije deset godina igrati utakmicu za medalju na Igrama. Sjećat će se Šarić i kako nije išlo godinu dana kasnije na EuroBasketu. Sjećat će se sva trojica kako su ostali kratki u osmini finala EuroBasketa 2022. kontra Finaca, kao i kako se nisu plasirali u drugu rundu kvalifikacija za SP 2023. godine. I kako su ostali dva puta kratki u plasmanu na Igre, prvo za Tokio, a onda i za Pariz. Sjetit će se, napokon, kako se nismo kvalificirali ni na protekli EuroBasket.

Ovaj ciklus kvalifikacija bio je od početka drugačiji. Okidač je bila ona pobjeda nad Izraelom u Rigi, a onda urnebesni ugođaj Draženova doma i pad aktualnih svjetskih i europskih prvaka Nijemaca u Zagrebu. I velika šansa da dva puta svladamo Nijemce, koja se pojavila tri dana kasnije u Bonnu.

Sada će na koncu te uvodne skupine biti ispred nas Izrael. Koji neće biti lagana šetnja, koji će doći u Osijek po nadu da u ovim kvalifikacijama još može izboriti SP. S porazom u ponedjeljak i dva puta s po 0-2 s Hrvatskom i Njemačkom to će nešto teže ići, gotovo nikako.

I to je opasnost. Jer Yam Madar, koji je upravo zaključio petogodišnji dogovor s Maccabijem prema kojemu će postati najplaćeniji košarkaš Maccabija, a time i izraelske košarke ikada (trebao bi zarađivati neto dva milijuna dolara po sezoni), bit će prijetnja. I Tomer Ginat, također.

Ali nije to razina Marija Hezonje, Ivice Zupca ili Darija Šarića. Nije to razina ove Hrvatske. Ovako ozbiljne Hrvatske.

Tomislav Mijatović priča otkako je preuzeo Hrvatsku o tome kako mu je cilj napraviti ugođaj u kojemu će igrači shvatiti da je ovo njihov projekt u kojemu su svi ostali samo u službi pomoći igračima da ga dovedu do kraja.

Mijatović pritom nije locirao gdje bi trebao biti kraj, ali poznavajući razmišljanja u reprezentaciji, teško se oteti dojmu da oni nemaju u planu u sljedeća tri ljeta napraviti nešto ozbiljno.

I oni su trenutačno jedna ozbiljna reprezentacija. Ako su ih nekada kosile dječje bolesti, danas je to vrijeme u kojemu nekakve gluposti povezane s nekima od njih izgledaju posve nevjerojatno. Baš dječje. Trebalo je vremena odrasti. Trebalo je stići i doba kad je to samo njihova reprezentacija.

Koju su naučili cijeniti, poštovati i za čiji dres obožavaju igrati. Koja više nije neka umorna priča koja nikako ne može završiti dobro, štogod se pokuša napraviti.

Sada se vjeruje. I zbog toga je Izrael u ponedjeljak opasan, ali daleko od toga da će se ta utakmica čekati s grčem u želucu, s pregršt problema o kojima je nepotrebno razmišljati, jer bi sve moglo otići baš u krivom smjeru.

Sada se Izrael čeka kao samo još jedan ispit zrelosti. Na putu prema tome da svatko tko bude igrao s Hrvatskom ima prema njoj itekako puno poštovanja. Ova je Hrvatska doista reprezentacija protiv koje prvo pomisliš kako je zaustaviti, a tek onda kako će ona braniti.

Osijek je bio krasan ambijent za uvodnu utakmicu protiv Cipra, Osijek će biti i lokacija u kojoj će se zaključiti uvodna skupina protiv Izraela. I bit će pun podrške. A onda slijedi konac kolovoza i dvije uvodne utakmice, vjerojatno Latvija kod kuće i Nizozemska u gostima, znat ćemo u ponedjeljak navečer. I put po nove dvije pobjede.

Jedne zrele, ozbiljne i kvalitetne Hrvatske...