Dva datuma - taj prokleti 7. lipnja, kad se na njemačkoj autocesti kod Denkendorfa ugasio život jednog od najvećih košarkaša svih vremena, i 22. listopada, rođendan Dražena Petrovića - nude priliku da se još jednom, kao što ćemo uvijek i zauvijek, prisjetimo našeg nikad prežaljenog velikana.
Ovaj put je onaj formalni dio odrađen u - a gdje drugdje - Ciboni. Točnije, Prolazu Cibone, prostoru tik do Amadeusa, koji također nosi ime po Košarkaškom Mozartu. Tamo je od četvrtka izložena "voštana" (visoko otporni silikon) figura Dražena Petrovića u prirodnoj veličini, djelo francuske kiparice Elisabeth Dayness koja je izrađivala figure i za jedan od najčuvenijih svjetskih muzeja - Madame Tussauds u Londonu.
Marko Petrović, voditelj Muzejsko-memorijalnog centra, u novom je prostoru ugostio svoje baku i oca, Biserku i Acu, kao i predstavnika Grada, dogradonačelnika Luku Korlaeta, čime je kao novi sadržaj kompleksa zapravo u cijelosti posvećenog Draženu, službeno otvorena memorijalna soba. Uz figuru postoji i interaktivni sadržaj, gdje pritiskom na košarkašku loptu na ekranu možete pogledati dokumentarni film o Draženovu životu i karijeri.
Figura izložena u memorijalnoj sobi je gotovo dvije godine bila podstanar kod čovjeka koji se zove Ivan Lukivac i u njegovom skladištu je čuvana u kontroliranim uvjetima potrebnima da bi ostala očuvana. Do svega je došlo zbog preuređenja Tornja u kojem se nalazi sam muzej, koji je zbog toga bio zatvoren, dok je nakon tog preuređenja ostao bez prostora u kojem se držala figura. Međutim, rješenje je pronađeno, kao što se pronašlo i prije dvije godine - o tome je s puno emocija, uz zahvale Gradu, pričao Aco Petrović - za organizaciju memorijalne utakmice u Areni Zagreb.
Kad je Dražen u pitanju, rješenje se uvijek pronađe. Kako i treba biti...
I zato je u četvrtak podno Tornja ponovno bilo emotivno. Od Biserke, preko Ace i Marka, do dogradonačelnika Korlaeta, svi su se još jednom prisjetili tko je bio Dražen i što je svima značio. Aco je definitivno rekao sve u samo nekoliko rečenica:
- Sjećam se vremena kad se nisam, za razliku od moje majke i pokojnog oca, borio za ovaj muzej, koji je otvoren 2007. Bilo je to 14 godina nakon Draženove smrti i danas sam zahvalan majci i ocu na toj borbi jer vidim što sve ovo znači. Kroz muzej su svih ovih godina prošla brojna djeca, nove generacije, nema Španjolca ili Izraelca koji dođe u Zagreb, a da ne dođe tu i prisjeti se Dražena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....