‘Radio sam s mnogim velikanima, ali taj je čovjek definitivno najnevjerojatniji teškaš kojeg sam ikada vidio‘

Kao jedan od najuspješnijih trenera svih vremena, koji je u svojoj dvorani (Kronk Gym) stvorio čak 41 prvaka, Emanuel Steward neprijeporno je znao iznimno puno, ako ne i sve, o boksu. Nakon što je radio sa svjetskim prvakom u četiri različite težinske kategorije, Thomasom Hearnsom, tijekom ranije faze njegove karijere, "Kum detroitskog boksa" odigrao je ključnu ulogu u razvoju nekih od najznačajnijih teškaša u povijesti kraljevske divizije.

Steward je, primjerice, trenirao Lennoxa Lewisa, a nakon kojeg je nekoliko godina bio i glavni čovjek u kutu Vladimira Klička. Iako je, međutim surađivao s brojnim "heavyweight" ikonama i iz prve ruke vidio o koliko se kvalitetnim boksačima radi, ovaj član Međunarodne boksačke kuće slavnih, u jednom od svojih posljednjih intervjua (preminuo je 25. 10. 2012., u dobi od 68 godina) istaknuo je kako ga nitko nije fascinirao više od jednog teškaša kojem nikada nije bio trener - Georgea Foremana.

- Radio sam s mnogim velikanima, ali Foreman je definitivno bio najnevjerojatniji teškaš kojeg sam ikada vidio u životu. Imao je karijeru kao boksač s jednom osobnošću i stilom, a onda se, nakon desetogodišnje pauze, pojavio kao drugi borac, s drugačijim mentalnim sklopom i drugačijim stilom - rekao je proslavljeni trener u razgovoru s Geoffreyjem Cianijem (Rummy‘s Corner), pa dodao: - Stvar koje je, međutim, prevladavala kod oba ta borca bila je snažna volja, nevjerojatna odlučnost i mentalna snaga.

Foreman je, podsjetimo, prve boksačke korake napravio sredinom 1966., da bi već dvije godine kasnije, sa samo 22 amaterska meča (17-5) iza sebe, nastupio na Olimpijskim Igrama u Ciudad Mexicu i okitio se zlatom, pobijedivši u finalu iskusnog sovjetskog teškaša Jonasa Čepulisa prekidom u drugoj rundi.

Prvi profi meč odradio je sredinom lipnja 1969., nokautiravši Donalda Walheima u trećoj dionici. U naredne tri godine, još je 38 puta ušao u ring i upisao isto toliko pobjeda, uglavnom nokautima, da bi krajem siječnja 1973. na Jamajci "demolirao" Joea Fraziera (rušio ga šest puta u dvije runde) i okitio se WBA i WBC naslovima. Titule je obranio nokautiravši Joséa​ Romana i Kena Nortona, a onda s Alijem odradio najveći boksački meč svih vremena - "Rumble in the Jungle" - koji je izgubio nokautom u osmoj rundi zahvaljujući Alijevoj inovativnoj "rope a dope" taktici.

Iako je revanš s Alijem bio na vrhu liste Foremanovih želja, nikada se nije dogodio. Petnaest mjeseci nakon okršaja u drugoj najvećoj afričkoj državi, isporučio je nokaut protiv Rona Lylea, a nedugo potom ponovno je nokautirao i Fraziera, no sredinom ožujka 1977. doživio je drugi poraz u karijeri, jednoglasnom sudačkom odlukom od Jimmyja Younga. Poslije te borbe je u svlačionici gotovo kolabirao od iscrpljenosti i doživio duhovno iskustvo uslijed kojeg je počeo vjerovati u Boga i naredno desetljeće proveo izvan ringa. Posvetio se obitelji, vjeri i zajednici, te otvorio centar za mlade, a čak se i zaredio za svećenika i osnovao Crkvu Gospodina Isusa Krista u Houstonu.

Među konopce se vratio 1987., kao 38-godišnjak, te odradio još 34 meča (31-3), a 1994. je, s 45 godina i 299 dana, nokautirao Michaela Moorera i ponovno osvojio naslove svjetskog prvaka (WBA i IBF) te se upisao u povijest kao najstariji teškaš kojem je to ikada uspjelo. Nakon poraza od Shannona Briggsa (podijeljenom odlukom) krajem studenog 1997. Foreman je trajno objesio rukavice o klin, s profesionalnim rezimeom koji je brojao 81 meč, 76 pobjeda (68 nokauta) i pet poraza (nokautirao ga je samo Ali).

Srce ovog velikog šampiona i udarača, jednog od najvećih u povijesti teške divizije, prestalo je kucati 21. ožujka ove godine.