Od Greenwicha svijet mjeri vrijeme. Tamo je čovječanstvo prije stotinu i pedeset godina povuklo crtu i dogovorilo se da od nje počinje svaka karta i svaki sat, pa se od te crte broje podneva i ponoći od Tokija do San Francisca. Sinoć je, nekoliko stotina metara od te linije, u arhitektonski impozantnoj O2 Areni nasukanoj na poluotok Greenwich, povučena još jedna. Hrvatski boks, a s njim, slobodno recimo, i hrvatski sport - od sinoć broji svoje novo vrijeme. Prije Londona i poslije Londona. Prije devete runde i poslije nje.

Jer ono što se dogodilo u prijestolnici nekadašnje imperijalne sile nije bila pobjeda, nego drama u kojoj je pobjeda dugo bila najmanje izgledan rasplet. Priredba je nosila naziv "Natural Born Thriller", a glavna marketinška strijela glasila je "Budite svjedok povijesti" i publika je povijesti doista svjedočila, samo ne onoj za koju je pozornica bila složena. Sve je bilo pripremljeno za krunidbu drugog najmlađeg teškaškog prvaka svih vremena. Hrgović je u drugoj rundi bio na koljenima, rundu za rundom gubio je na sve tri sudačke kartice, u osmoj je primio nalet od kojeg se dvorane obično dižu na noge da isprate nosila. Dvadeset i šest udaraca sručio je Itauma na glavu najboljeg hrvatskog boksača u toj rundi, Hrgović je uzvratio sa šest. A onda je, na otvaranju devete, čovjek koji je po svim računicama trebao biti gotov krenuo naprijed, natjerao "novog Mikea Tysona" na konopce i tukao ga dok kontroverzni sudac Howard Foster nije stao između njih.

Filip Hrgović, prvi hrvatski svjetski prvak u kraljevskoj kategoriji. Rečenica koja je do sinoć zvučala kao nedosanjani san.

I sad, dok se ta rečenica još slaže u glavama, red je da se neke stvari kažu do kraja. Jer put do nultog meridijana nije počeo sinoć, nego na mjestu na kojem ga je većina otpisala.

Rijad, 1. lipnja 2024.

Vratimo se dvije godine i tri mjeseca unatrag, u saudijsku prijestolnicu. Te je večeri Hrgović doživio prvi profesionalni poraz, prekidom u osmoj rundi protiv stamenog Daniela Duboisa, i tada se činilo da je vlak za veliku priču otišao. Manje se, međutim, pamti kako je do tog meča uopće došlo. Saudijski sportski magnat Turki Alalšik ponudio je Hrgoviću šest imena, šest mogućih protivnika za veliku večer u Rijadu. Sesvetski udarač mogao je birati, i objektivno je na tom popisu "pikirao" najteže ime koje se nudilo. Nije tražio prečac, nije vagao rizik i honorar - uzeo je najopasnijeg, jer mu je takav inatljivi livanjski karakter usađen od malih nogu.

Manje se pamti i s čime je u taj ring ušao. Otegotne okolnosti kakve se ne vide ni na vagi ni na kladioničarskim koeficijentima. Bolni gubitak oca Pere, čovjeka koji ga je u boks doveo i uz njega stajao od prvog dana, i bolest koja ga je pokosila pred sam kraj priprema. O tome se tada govorilo usput, u pola rečenice, kao o izgovoru. Poraz je knjižen bez ikakvih fusnota, a fusnote su bile pola priče.

Ono što je uslijedilo poslije Rijada zapravo je najvažnije poglavlje ove biografije. Čovjek od trideset i dvije godine, s porazom koji su mnogi požurili proglasiti krajem, nije tražio meko prizemljenje - vratio se u ring protiv starog znanca Joea Joycea i prošao uvjerljivo, pa izdržao deset teških rundi s Adeleyeom, preživjevši i jednu gadnu osmu. A onda je povukao potez kakav povlače zreli borci koji znaju da im sat otkucava - u kut je doveo legendarnog američko-meksičkog znalca Abela Sancheza. S novim se generalom najprije razračunao s Daveom Allenom, sravnjenim u tri runde u njegovom rodnom Doncasteru, a za Itaumu je otišao do kraja . u planine iznad Kalifornije, na dvije tisuće metara, u legendarni ‘The Summit‘, kuću u kojoj nema ničega osim onoga što boksaču zaista treba, jer upravo je u tom oduzimanju svega suvišnog njezina čarolija. Rezultat je bio itekako opipljiv - forma života u trenutku kad jedino forma života nije bila premalo

Lako je odbaciti drukčijeg

A sada ono što će nekima biti neugodno čitati.

Filipa Hrgovića se u Hrvatskoj godinama podcjenjivalo, i to ne samo boksački. Boksačko podcjenjivanje je legitimno, kladionice su sinoć bile uvjerene u Itaumu kao i pola stručne javnosti, i to je u redu, na kraju krajeva takve akcije govore i o nečijem boksačkom znanju. Problem je ono drugo podcjenjivanje, ono koje s boksom nema veze.

Lako je, naime, odbaciti onoga tko je drukčiji. A istina je, ako ćemo pošteno, da smo svi po nečemu drukčiji i da svatko od nas nosi svoje "mušice"; razlika je samo u tome čije se mušice javno seciraju. Hrgovića su mnogi sudili po prvom dojmu, po pričama o bahatosti, po tome što će zapjevati kad mu se pjeva i kako će zapjevati, kao da se svjetske titule osvajaju vokalnim sposobnostima. Sve bi to još bilo i podnošljivo, spadalo bi u svojevrsni folklor javnog života. Ali ljude dobre volje najviše će zaboljeti ono treće - pokušaji diskriminacije na ideološkoj razini.

Filip Hrgović

Steven Paston/pa Images/profimedia

Otprilike je svima poznato kakve ideale u životu gaji Filip Hrgović. Vjera, obitelj i domoljublje, tri stupa na kojima je odgojen i koja nikad nije skrivao. I upravo su ta tri stupa godinama bila nišan onima koji, s latentnim Dunning-Krugerovim efektom u punom pogonu, misle da je njihovo znanje o tuđem životu dovoljno da nečije ambicije, dosege i uvjerenja treba osporiti i diskreditirati. Dobar dio hrvatskih medija na maliciozne je načine pokušavao udarati tamo gdje je, mislili su, najslabiji, a paradoks je u tome što su udarali točno tamo gdje je najjači. Jer čovjeku kojem su vjera i obitelj temelj ne možeš srušiti "armirani" temelj, možeš ga samo podsjetiti na što se oslanja.

Kako ono kažu, psi laju, karavane prolaze. "Geni kameni" ostali su nepokolebljivi u svim tim pokušajima. I što god tko mislio o novom svjetskom prvaku u teškoj kategoriji, jedna stvar poslije sinoć stoji izvan rasprave. Radi se o čovjeku koji je unatoč svim životnim turbulencijama ostao na svom putu i koji ni u jednom trenutku, ni pred kim, nije prešutio svoje ideale. U vremenu u kojem se uvjerenja presvlače po ustaljenom rasporedu, to je rijetkost koja se dade poštovati i kad se s uvjerenjima ne slažeš.

Crveno polje u Excelu

Postoji i četvrta razina podcjenjivanja, ona najhladnija, i nju treba objasniti bez emocija jer je bez emocija i nastala.

Profesionalni boks je nemilosrdan biznis u kojem vrijedite točno onoliko koliko je netko spreman pogurati vas vlastitim kapitalom. A kako to obično biva, boksači iz malih zemalja automatski su nepodobni velikim boksačkim korporacijama. Kada se njihovo ime upiše u Excel tablicu, polje se zacrveni. Nema tržišta, nema televizijskih prava, nema dijaspore koja puni dvorane po Americi. Hrvat od dva metra može udarati kao grom, ali grom se ne da prodati u "pay-per-view" paketu od četiri milijuna potencijalnih gledatelja.

Utoliko je važnije sjetiti se onih koji su rano prepoznali Hrgovićeve domete. Braća Sauerland uskočila su na vrijeme, dijelom iz uvjerenja, dijelom iz nužde, jer je njemačka scena ostala bez talenta, a njihovo se nekoć moćno boksačko carstvo nalazilo u sveopćoj dekadenciji, pa su na sesvetskog udarača morali odigrati "all-in". Sudbina je htjela da se poslije raziđu, i ta rastava nije bila nježna, ali njihov poguranac na otvaranju profesionalne karijere bio je od nemjerljive važnosti. Bez nekoga tko je bio spreman zacrvenjeno polje u tablici jednostavno ignorirati, ove priče večeras ne bi bilo.

Treći, a prvi

Da bi se izmjerilo koliko je sinoćnja noć velika, treba je staviti na povijesnu vagu.

Hrvatska je u cijeloj svojoj boksačkoj povijesti imala dva svjetska prvaka. Legendarni Mate Parlov je u siječnju 1978. u Milanu svojom ljevicom u devetoj rundi nokautirao Argentinca Miguela Angela Cuella, uzeo WBC-ov pojas u poluteškoj kategoriji i postao prvi profesionalni svjetski prvak koji je došao iz jedne komunističke zemlje. Dvadeset devet godina kasnije, u travnju 2007. u Oberhausenu na početcima izdisaja njemačke boksačke mašinerije, Stipe Drviš je u svojoj drugoj borbi za naslov svladao neugodnog Talijana Silvija Branca i oko struka stavio WBA-in pojas, opet poluteška, opet Puljanin koji nije rodom Puljanin, jer Parlov je bio Imoćanin, a Drviš je iz Makarske.

Ako baš želimo biti široke ruke i uključiti i one koji su nosili tuđu zastavu, tu je i Ferdinand Živić, odnosno Fritzie Zivic, sin hrvatskih iseljenika iz pittsburškog Lawrencevillea, "Hrvatski komet", jedan od petorice braće koja su se tukla za novac. Četvrtog listopada 1940., u Madison Square Gardenu i kao autsajder četiri prema jedan, na bodove je kroz petnaest rundi skinuo velikog Henryja Armstronga i uzeo svjetski velter naslov koji je držao do srpnja iduće godine. Bio je prljav, nemilosrdan i sjajan, odradio je više od dvjesto trideset mečeva i nikad si nije dao popraviti nos, jer, kako je svojevremeno govorio, taj mu je nos bio glavni trofej.

To je, dakle, bio cijeli popis - dvojica pod hrvatskom kapom, jedan pod američkom, i nijedan, baš nijedan, u teškoj kategoriji.

Hrgović je sinoć postao tek šesti Hrvat u povijesti koji je uopće ušao u ring s naslovom prvaka svijeta na kocki. Prije neovisnosti bili su to Parlov i Marijan Beneš, a otkako je Hrvatska samostalna, priliku su dobili Branko Šobot, Željko Mavrović i Drviš. Šobot je svoju dobio na jedva koji dan najave, 24. siječnja 1998. u Cardiffu, protiv neporaženog Joea Calzaghea i za WBO-ov pojas u supersrednjoj, pa je izgubio prekidom u trećoj rundi, a promotor te večeri bio je, kako to sudbina voli zapečatiti, upravo Frank Warren. Čelnik Queensberry Promotionsa, jedan od najdugovječnijih i najutjecajnijih ljudi svjetskog profesionalnog boksa, danas upravlja karijerama i Hrgovića i Itaume - čovjek koji je bio uz ring kad je jedan Hrvat prvi put u samostalnoj državi napao svjetski naslov, sinoć je gledao kako drugi Hrvat taj naslov konačno uzima.

Mavrović je osam mjeseci nakon Šobota, 26. rujna 1998. u kasinu Mohegan Sun u Uncasvilleu u američkom Connecticutu, kao prvi izazivač WBC-a izdržao svih dvanaest rundi protiv mitskog Lennoxa Lewisa i kući se vratio bez pojasa, ali s poštovanjem cijele branše i s kultnom rečenicom Lewisova menadžera Franka Maloneyja o "dvjesto četrdeset funti čelika u Hrvatovoj bradi". Ne smijemo izostaviti ni podvig Alena Babića, koji je 2023. u poljskom Rzeszówu boksao za WBC-ov pojas u "bridgerweight" kategoriji protiv Lukasza Rozanskog, uz napomenu da spomenutu kategoriju ne priznaju ostale tri federacije iz društva "velike četvorke".

Sinoć je, dakle, Hrgović postao treći svjetski prvak u hrvatskoj povijesti, i to prvi u kraljevskoj kategoriji. Gledano s empirijske strane, za zemlju s nepuna četiri milijuna stanovnika to je uspjeh koji se ne da racionalno objasniti - pa ga i nećemo objašnjavati, nego zapisati.

Kad se svlačionica zagrli

Bila bi šteta, na ovakav dan, preskočiti i domaće dvorište, jer ni ono Hrgoviću nije uvijek bilo naklonjeno.

Godinama su se oko najboljeg hrvatskog boksača plele negativne pretenzije - priča s čovjekom koji je Hrgovića naučio baciti prvi udarac Leonardom Pijetrajom, pa ona s Markom Milunom, pa natezanja s Alenom Babićem. Pijetraj je neosporni boksački znalac i čovjek velike životne energije, koji, baš kao i Hrgović, od svojih životnih uvjerenja ne odstupa ni milimetra, a koliki je njegov udio u ovoj priči, najbolje je sažeo pokojni Filipov otac Pero: "Samo idiot bi mogao reći da Pijetraj nema veliki udio u uspjehu mog sina, i na tome smo mu zahvalni." Vjerujemo kako je i najbolji hrvatski boksački trener sinoć bio ponosan na godine rada, truda i znoja koje je uložio u prvotnom formiranju Filipove boksačke vokacije, unatoč njihovim osobnim problemima koji su uslijedili kasnije. Znalcu iz zagrebačke Dubrave treba odati priznanje na tome što je objektivno isticao "El Animalove" prednosti čak i kada je njihov odnos bio kontaminiran, a nadamo se kako će dvojac jednom ponovno pronaći zajednički jezik.

Financijske zavrzlame s vremenom su se riješile, ali onda je došla drama oko kvalifikacija za Olimpijske igre u Tokiju, gdje je Hrgović vidio priliku da zapečati svoju olimpijsku sudbinu i pokuša doći do zlata, dok je s druge strane stajala sasvim prirodna i opravdana ambicija mlađahnog teškaša iz Dicma. Uslijedila je poznata Pijetrajeva konferencija, onaj monolog koji je mogao i trebao biti povod za ozbiljan razgovor o hrvatskom boksu, no od svega izgovorenog, fokus je ostao na efemernim stvarima, a daljnja dubinska rasprava je izostala.

Marko Milun, Petar Milas i Filip Hrgović

SCREENSHOT/INSTAGRAM Screenshot/instagram

Godine su prošle, i onda je 2025. iz njemačkog Oberhausena osvanula jedna fotografija. Petar Milas upravo je u trileru nokautirao Granita Shalu, a u svlačionici su, zagrljeni, stajali Milun, Milas i Hrgović. Bez priopćenja, bez intervjua, bez posrednika, jedna slika kao potvrda da su se nesuglasice smirile. Milas je svojevremeno za Fight Site govorio kako se hrvatski boksači moraju držati zajedno, i u tonu tog, rekli bismo, pitomog splitskog torcidaša doista se osjeti dobroćudnost i plahost kad govori o Domovini i o kolegama. Sinoć se pokazalo da to nisu bile fraze. Alen "The Savage" Babić, nekadašnji Filipov klupski kolega i bivši izazivač za WBC-ovu titulu, u svojoj je dvorani "The Savage Den" u Velikoj Gorici uprizorio javni prijenos meča - i zaista ispunjava srce prizor koliko je popularni "Babo" bio sretan nakon epskog prekida u Londonu.

I za kraj, vratimo se onoj imaginarnoj crti u Greenwichu, jer ovakve se priče, baš kao i meridijani, zatvaraju ondje gdje su otvorene.