Kesizupci Željka Seleša 1972. šokirali su prepunu dvoranu u Dortmundu

Europska rukometna natjecanja ustanovljena su 1957. na inicijativu francuskog sportskog dnevnika L‘Equipe, slovačkog sportskog dnevnika Štart i Češkog rukometnog saveza. Krenulo se pod okriljem IHF-a prvo s Kupom prvaka, da bi se 1975. ustanovio Kup pobjednika kupova, a 1981. i Kup IHF-a. Trajalo je do početka 1990-ih kada je novoosnovani EHF preuzeo organizaciju natjecanja.

Tri hrvatska kluba igrala su finale Kupa prvaka rukometaša. Pet puta Zagreb osvojivši dva naslova, triput bjelovarski Partizan osvojivši jedan i jednom Medveščak.

Najveći doseg pod vodstvom Željka Seleša ostvarili su rukometaši bjelovarskog Partizana 1972. godine osvajanjem Kupa europskih prvaka. Redom su padali talijanski Genovesio, islandski Hafnarfjordur, pa u dramatičnom polufinalu MAI iz Moskve (21:14, 11:17), da bi u nezaboravnom finalu pred 12.500 gledatelja u dortmundskoj Westfalenhalle bili bolji od slavnog njemačkog Gummersbacha 19:14.

Ta pobjeda zlatnim je slovima upisana u povijest bilogorske prijestolnice, jer tih je godina Gummersbach gradio najsjajniji dio svoje povijesti koji je stršio na europskom vrhu sve do pojave Riverine Barcelone. Naravno da su pred 12.500 svojih navijača, koji su ulaznice plaćali po 15 DEM-a, Nijemci bili favoriti, ali Partizan, kako se tada zvao bjelovarski klub, jednostavno je bio nepobjediv.

Primili su 14 golova, u drugom poluvremenu samo pet, što dovoljno govori s kakvim su žarom odigrali tu povijesnu utakmicu. Miroslav Pribanić, Hrvoje Horvat, Albin Vidović, Željko Nimš bili su nezamjenjivi reprezentativci, a prva trojica četiri godine ranije i zlatni olimpijci u Münchenu kada se rukomet koji postoji u sadašnjem obliku prvi puta igrao pod krugovima. Danas dvorana u Bjelovaru nosi ime Dvorana europskih prvaka.