Vrijeme je za ‘Red Hot Cilic Peppers’!

ZAGREB - Doći će dan kad će Rogera Federera sustići vrijeme i postat će pola koraka sporiji. Pitanje je hoće li u tom trenutku koljena Rafaela Nadala biti dovoljno zdrava kako bi to iskoristio i uspeo se na tron, kao što je to učinio 2008. No, postoje četvorica mladih, zdravih, fizički, psihički i teniski moćnih igrača koji su već stali u red. Novak Đoković, Andy Murray i Juan Martin del Potro krenuli su u potjeru ranije, Marin Čilić im se u Melbourneu dovoljno približio da im se u skoroj budućnosti potpuno priključi.

Đoković je prvi u tom društvu pokazao da se teniski svijet ne vrti samo oko dvojice igrača iako je do Miamija 2007. baš tako izgledalo. Te je godine prilično nesretno izgubio finale US Opena od Rogera Federera, ali je četiri mjeseca kasnije stigao do naslova u Melbourne Parku. Svi su počeli pripremati smjenu na vrhu, koja se i dogodila. Samo što je na njega zasjeo Nadal, a ne Đoković. Na ovogodišnjem Australian Openu ukazala se prilika da smijeni Federera na “jedinici”, ali u toj je priči bilo previše “ako”: ako Federer izgubi od Davidenka i ako Đoković osvoji naslov. Ni jedno ni drugo nije se dogodilo.

Ostao je dojam da Đoković na Australian Openu nije ponudio ništa novo u odnosu na sve ono što smo od njega gledali u prošle godine. Dosad je to bilo dovoljno samo za drugo mjesto, za Novaka nedovoljno dobro.

Ako su teniski autoriteti bili suglasni da je Đoković stigao kako bi razbucao dvovlašće Federer - Nadal, još su glasnije pričali o Andyju Murrayu kao sljedećem Grand Slam pobjedniku. To se još nije dogodilo, a možda će u nedjelju. Engleskim medijima ne smeta što se Murray “ponosi kaj je Škot”, sve dok pobjeđuje i nalazi u krugu favorita na svakom Grand Slam turniru.

Murray je zbog svojih poteza često izložen kritici, ali oni su ga dosad konstantno gurali naprijed. I kad je odbacio Brada Gilberta, i kad je okupio oko sebe prateću ekipu dovoljnu za malonogetnu momčad. Za njega u tenisu nema tajni. Može puno toga odigrati, još više istrčati. Ako ga ne možete probušiti, osuđeni ste na poraz.

Murraya je prestigao Juan Martin Del Potro. Njemu je za prvi naslov trebalo 14 nastupa na Grand Slam turnirima, jedan više nego Đokoviću. Usporedbe radi, Federer je prvi osvojio u 17. pokušaju, Nadal već u šestom. No, otkako je osvojio prvi, Federer je na sljedećih 26 turnira stigao do 21 finala (16 naslova). Teško je zamisliti nadmoć takve vrste, ali Del Potro je u finalu prošlogodišnjeg US Opena pokazao da se može nositi s izazovom najveće vrste - okrenuo je 1-2 u setovima protiv čovjeka koji je išao prema svom šestom uzastopnom naslovu.

Del Potrovi aduti su snaga i visina, ali i iznimna pokretljivost za tenisača takvih dimenzija. Još 2008. pokazao je da može pobjeđivati u serijama (četiri naslova zaredom), a od tada je samo napredovao.

Da je Novak Đoković odlučio dulje se zadržati u juniorskom tenisu, bila bi to jedna od najboljih generacija ikada. Generacija u kojoj je posljednji među “velike dečke” stigao Marin Čilić. Jedan je razlog što je najmlađi (iako samo pet dana mlađi od Del Potra), drugi što mu je trebalo najviše vremena za fizičko sazrijevanje. Mentalno je još prije bio spreman, ali nedostajalo je mišića.

- Mirnoća na terenu je važna, ali ne može se uspoređivati s važnošću fizičkih mogućnosti - rekao je Marin nakon četvrtfinalne pobjede nad Roddickom.

To je napredak koji je napravio pripremajući se za 2010. godinu u kojoj su mu prognozirali proboj među desetoricu najboljih na svijetu. Za to su mu bila dovoljna dva turnira. Nastupi na Australian Openu pokazali su i koliko još prostora ima za teniski napredak. Servis može biti snažniji i konstantniji, završeci poena brži i jednostavniji.

- Ako samo odluči malo više izlaziti na mrežu, a voleji su mu odlični, Čilić će uskoro biti Top 5 i jedan od najtežih suparnika.

Ako to kaže Mats Wilander, tko smo mi da mu proturječimo.