GORKI POVRATAK ATLETICI

Razočarana Sandra Perković: Očekuju od mene medalju, a ne mogu mi platiti ni fizioterapeuta!

Svjesna sam situacije u Hrvatskoj, ali ne tražim da mi daruju kuću, nego bih htjela da mi osiguraju minimalne uvjete za ostvarivanje onoga što žele od mene - kaže bacačica diska
 Ronald Gorsic / CROPIX

Sandra Perković je razočarana, pomalo ljutita, ali i odlučnija nego ikada da svima pokaže koliko vrijedi. A vrijedi jako, jako puno. Iza europske prvakinje u bacanju diska je šestomjesečna suspenzija zbog pada na antidopinškom testu, polako se oporavlja od posljednje ozljede leđa, a u pripremama za zlatnu medalju u Londonu bori se i protiv dijela okruženja...

Ne tražim luksuz

- Pitam se dokad će više trajati to ismijavanje i omalovažavanje. Od mene traže olimpijsku medalju, a ne mogu mi ispuniti ni najosnovnije potrebe - požalila nam se jedna od najvećih hrvatskih nada za zlato u Londonu. Jasno, ako zdravlje ne poremeti te planove.

- Svjesna sam da će kod nas uvjeti često biti lošiji nego drugdje, ali ne tražim luksuz, nego najosnovnije stvari. Željela bih uz sebe cijelo vrijeme imati trenera, sparing-partnera i, što je najvažnije, fizioterapeuta. Da ne idem po kozmetičkim salonima i tražim nekoga tko bi me koliko-toliko znao izmasirati. Košarkaši se ne uspijevaju ni plasirati na OI, a imaju sve što im treba, za razliku od mene, od koje se traži medalja - kaže Sandra.

Trener Ivan Ivančić nabrzinu izračunao da bi to stajalo maksimalno 50 tisuća eura za cijelu godinu, a vjerojatno i manje.

- U to sam uračunao putovanja za sve nas, pripreme, vitamine, na koje trošimo oko 5000 kuna mjesečno, i u čemu nam pomaže magistra Vurdelja - rekao je Ivančić.

Stalno omalovažavanje

- Mateša je put spreman pomoći, ali zapne na nižim razinama. Nikoga nema kada se treba nešto realizirati i to me živicira. Recite mi onda da za mene nema novca, a ne da se osjećam kao da molim, a samo se raspitujem za ono što mi je obećano - ističe Perković.

I posljednja ozljeda leđa, kada su je kolege bacači u posljednji tren spasili od teže ozljede zbog koje bi možda ostala paralizirana, posljedica je uvjeta u kojima radi. Od zagrebačke zime bježi u Medulin, ali u jedinoj prikladnoj teretani nije bilo grijanja jer hotel u kojem se nalazi nije radio.

- Bilo, prošlo i ne ponovilo se. Najveći mi je problem što osjećam strah čim me malo zaboli jer je rana još otvorena. U glavi napravim blokadu da se ne vrati bol i onda mi treba vremena da se opustim. Ma, veselica... Na operaciju ću samo ako bude kritično - dodaje.

Propuštanje Igara

Operacija bi značila i propuštanje Olimpijskih igara, drugog velikog natjecanja zaredom, i zbog toga je Sandra ekstra oprezna dok trenira na temperaturama koje su ispod nule.

- Svaka joj čast kako izdržava te treninge - pohvalio je Ivančić Sandru.

Iako je nezadovoljna, Sandra ne prijeti transferom u drugu državu kao neki drugi hrvatski sportaši. Štoviše, to ne bi ni spomenula da nije bilo novinarskog pitanja.

- Nisam o tome razmišljala, niti me itko zvao, ali ako omalovažavanje postane konstantno... Znate što, volim svoju zemlju najviše na svijetu, ali volim i sebe i svoju budućnost. Svjesna sam situacije u Hrvatskoj, ali ne tražim da mi daruju kuću, nego bih htjela da mi osiguraju minimalne uvjete za ostvarivanje onoga što žele od mene. Ne želim da me prozivaju da nisam prava Hrvatica, kao Mirnu Jukić, a dok nije postala frajerica u Austriji, nitko je ovdje nije fermao.

Hej, ljudi, zašto joj niste dali uvjete za treninge pa da za nas osvaja medalje - pita naša najbolja diskašica.

Probudilo je to još gorčine u mladoj Sandri...

- Ovdje si najomiljeniji ako nemaš rezultata. Zato smo Blanka i ja, kao najbolje atletičarke, najneomiljenije osobe. Primjećujem to po pričama, ponašanju na treningu, jednostavno, tako se osjećam. Počevši od trenera ovdje u Dinamu, koji ne poštuju ono što trener i ja radimo, koji nagovaraju svoje slabije atletičare da nas provociraju... Ali, neka, sve će se to njima vratiti - kaže.

‘Zašto se nisam žalila’

Atmosferu nije poboljšao ni podsjetnik na 2011., za koju je Ivančić promrmljao “Vrag je odnio što dalje”. U nju je zakoračila kao jedan od glavnih favorita za zlatnu medalju na SP-u, a svi će ju pamtiti po propuštenoj sezoni zbog pozitivnog nalaza.

- Na trenutke pomislim što bi bilo da sam se žalila na kaznu, ali ovo nije država koja stoji iza svojih sportaša. Saznala sam da je postojao uvjet da će IAAF prihvatiti kaznu HAS-a od šest mjeseci uz uvjet da se ne žalim. Bojali su se da mi ne ponište kaznu, ali što ću kad se neki žele ugurati na visoke pozicije u IAAF-u. Brazil je svoje plivače koji su uzimali diuretike, što je ozbiljniji prekršaj, kaznio ukorom i jedan od njih je osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu. Zdravko Mamić je ponudio 50.000 eura za žalbu i najboljeg odvjetnika, ali dok smo se smislili, već je bilo kasno da bih stigla na SP - prisjeća se Sandra.

Uz strah zbog leđa, sada se mora boriti i s oprezom da ponovno u neznanju konzumira nešto što je zabranjeno. Sljedeća kazna bila bi, minimalno, dvije godine.

‘Uvijek ima budala’

- Strah postoji jer uvijek ima budala koje bi meni ili Blanki nešto podmetnuli. Mnogima smo trn u oku, kao tetoše nas, a zapravo nas ne mogu smisliti. Sve će nam tolerirati osim da smo uspješnije od njih. I ovako su ti zlobnici pričali da sam pala jer sam ‘puna kao brod’. Riješila sam se i kvaziprijatelja, jadnika koji ne znaju drugačije. U Londonu će mi se, ako Bog da, sve vratiti - nada se Sandra.

Ivančić upozorava da se ne valja bahatiti, ali ona je odlučna: - Svi dolazimo u London zbog zlata, zar ne?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:47