Pomlađivanje ima smisla ako su mladi bolji od starih

MALMÖ - Svjetsko prvenstvo u Švedskoj hrvatskom rukometu donijelo je neuspjeh . Plasman u polufinale uvijek je bio imperativ, taj su si presing rukometaši sami nametnuli činjenicom da su na posljednjih deset natjecanja čak osam puta bili u polufinalu.

Gledajući tako, Švedska je mala crna rupa za ukupni curriculum vitae generacije. Golužina momčad trebala je igrati bolje. “Krivci smo svi, ne želimo kriviti samo vratare”, rekao je Goluža. Utješno je ipak to što se nije palo ispod sedmog mjesta te smo i dalje u igri za nastup na OI 2012.

VRATARI

Mirko Alilović podbacio je potpuno. Kao prvi vratar nije bio pravi, Šego i Pešić nisu ni imali pravu priliku. Statistika nakon osam utakmica očajna. Sva su trojica imala prosjek od 80 obrana od 260 udaraca. Katastrofa! Ako se usporedi s najboljima, Francuzima Omeyerom i Karaboueom, koji su obranili 140 udaraca... Da su naši bili na približnoj razini, bili bismo u polufinalu, a dobili bismo sve suparnike barem s pet razlike. Pitanje je odgovornosti izbornika pri izboru vratara.

VANJSKA LINIJA

Blaženko Lacković dobar, među boljima, no ipak je mogao zabiti više nego imati omjer 26/53. Drago Vuković - i to je određeni Golužin taktički propust. Dečko uvijek ide na glavu, nema nikakav kompleks, moglo ga se više “rabiti”. Nema veze, čak i kao dešnjaka na desnoj strani. Tonči Valčić - na SP-u je u napadu spavao, iako se u obrani ubijao. Priznao i sam da nije pravi. Denis Buntić - iz drugog plana na desnom vanjskom puno bolji od Kopljara koji je ponovno u napadu bio “prazna puška”. Što reći, u osam utakmica Marko je pucao samo deset puta i zabio samo četiri pogotka. Što onda znači ako je u obrani dobar? I tu je Goluža možda mogao više forsirati Buntića. Domagoj Duvnjak - ozljeda na početku i činjenica da je na SP došao nakon operacije, dijelom ga amnestiraju. No, ako je on nasljednik Ivana Balića, pomilovanja nema. Kao i na Euru u Austriji, Jakov Gojun je vodeći u blokadama, no napad nije igrao.

IVANO BALIĆ

Njega se analizira posebno jer on i nije vanjska linija nego “unutarnja snaga”. Ludio je na terenu, davao sve, no i griješio i sjedio na klupi. Nije bio kao u najboljim izdanjima, no uvijek su ga udvajali jer ostali vanjski nisu bili uvijek prava prijetnja.

KRILA

Vedran Zrnić odigrao je najbolji turnir od 2003., naš najbolji strijelac sa 47 pogodaka. Igrao najviše, gotovo cijelo vrijeme, šest sati 46 minuta. Manuel Štrlek igrao je najviše poslije Zrnića i Vorija, toplo-hladan jer je zabio samo 24 iz 40 pokušaja. Ninčević u drugom planu kao i Matulić na Zrnićevoj strani.

PIVOTI

Među tri najbolja. Kad igra Igor Vori, a uvijek igra gotovo 60 minuta u oba pravca, onda pričamo samo o jednom čovjeku i njegovoj moći. Musa je bio tu tek da bi popunio broj, kao i Matulić na desnom krilu. Naš najbolji igrač po prosjeku šuta (27/36, 75%).

U zaključku, na svakoj je poziciji trebalo bolje, a baš se ništa ne može prigovoriti samo Zrniću, Voriju, Buntiću i Lackoviću. Ko za vraga, trojica su to iz “startne” garniture sa SP-a u Portugalu 2003. Teško je onda s argumentima tražiti pomlađivanje.