VILNIUS - Sigurno je jedan od najvećih pehista u generaciji koja je 2003. otvorila novu eru hrvatske rukometne žetve medalja. Prije sedam godina u Portugalu tada 22-godišnji golobradi momak iz Novog Marofa bio je, kao i cijela hrvatska reprezentacija, velika senzacija na Svjetskom prvenstvu.
Od tada je prošlo mnogo vremena, rukometne vitrine ukrašene su brojnim trofejima, ali Blaženka Lackovića rijetko se guralo među najzaslužnije za velike medalje. Ako bi na veliko natjecanje i stigao zdrav, koljeno ili rame bi najčešće “otišli” prije odlučujućih bitaka, pa bi dojam bio lošiji od onoga koliko objektivno vrijedi.
Osjećam se moćno
Danas, kada je potpuno zdrav, Lac ponovno podsjeća na svoja najbolja izdanja. Doživimo li Litvu, u kojoj su mu lopte migoljile iz ruku poput jegulja, kao anomaliju, sezona mu je za sada više nego uspješna.
- Naravno da pohvale gode, pogotovo kad dolaze od trenera. Nikada nisam volio govoriti o sebi, ali ako drugi tako kažu, valjda je istina. Mogu samo reći da nemam nikakvih problema s ozljedama i da se osjećam moćno na parketu - skromno kaže Lacković nakon prve Golužine reprezentativne akcije.
Tijekom godina skupilo se utakmica kod Laca. Vrijeme prolazi, medalje se nižu, ali glad za nastavkom niza jednaka je kao i na početku, tvrdi 29-godišnji lijevi vanjski.
Ne mijenja se način igre
- Slavko je i sam najavio da neće puno mijenjati način igre jer smo njega brusili dugi niz godina. Ipak, svaka promjena se osjeti i on je donio neke nove stvari. U odnosu na vrijeme kada je bio Červarov pomoćnik, dosta je poduzetniji, rekao bih i agresivniji...
Goluža je dugo godina sa starijom gardom, pa tako i s Lackovićem, dijelio svlačionicu kao suigrač. Neki u tome vide problem, potencijalnu opasnost kada je autoritet u pitanju...
- Naprotiv, mislim da je to prednost! Slavko se prema nama ponaša kao prijatelj i neke nam stvari može objasniti na prijateljski, nama bliži način. Ipak, red se uvijek zna i autoritet mu ni u jednom trenutku ne dolazi u pitanje - zaključio je Lacković.
Na kraju se, ipak, pišu bodovi, a dojam brzo zaboravlja
Goluža već u prvoj akciji ne doživi odbrojavanje. Ostaje dojam da je u Vilniusu, odnosno u danima između dviju utakmica, napravio prvu izborničku pogrešku u koracima. Danima je ponavljao da se “Litvu ne smije podcijeniti”, ali odmah i kontrirao kako je “koncentriran isključivo na svoju momčad”.
- Bilo je premalo vremena da bismo se prilagodili na njihovu duboku 3-2-1, odnosno 3-3 obranu. Priznajem, pristup nije bio pravi, ali domaćini su bili jako čvrsti - kazao je Goluža nakon gostovanja u zemlji u kojoj bi rukomet bio zadovoljan da postane trećerazredni sport. U dva dana nismo naišli na plakat ili na domaćina koji bi znao da se igra spomenuta utakmica, a na pojam “handball” odgovarali su sa “yes, yes”, gestama oponašajući odbojkaške pokrete...
Da, danas valjda svi igraju i rukomet, koliko god to otrcano zvučalo. “Uvijek neugodna Litva” nepotrebno je postala još neugodnija zbog dobrog, starog sindroma “lako ćemo”. Ne ponovilo se!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....