‘Nebo je samo za pobjednike’

ZAGREB - Vijest o fizičkom gubitku velikog čovjeka i sportaša mnoge je njegove prijatelje i suradnike potresla u toj mjeri da je najbolja ilustracija ono što je u trenucima šoka izgovorio jedan od njegovih ‘štićenika’ Zlatan Saračević:

- Zar je moguće!? Kao da mi je umro otac...

Saračević je bio jedan od onih koje je Kljaić velikih autoritetom okupio u veliku sportsku silu pred kojom su pali svi suparnici na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996.

Kao da nam je umro otac...Da, to je sukus emocija koje sa Saračevićem dijele mnogi igrači iz prve hrvatske zlatne rukometne generacije. Veliki, po mnogima najveći igrač Patrik Ćavar osjetio je sličnu bujicu emocija kad je čuo za tužnu vijest:

- Otišao je najveći rukometni znalac, veliki čovjek. Nije mi teško reći ni u ovim teškim trenucima - bio je čovjek ‘teške’ naravi za one koji ga nisu dobro poznavali. On je najzaslužniji za zlato u Atlanti, sve slabosti velike generacije pretočio je u veliku snagu. Samo je takav autoritet bio to u stanju.

Nakon duge i teške bolesti...

Velimir Kljaić ne bi to tako volio reći. Nakon duge i uspješne sportske karijere, “nakon sretnog i dugog života”, ne tako davno najavio je Kljun osobno. Hrabro, kako je samo on mogao. Kao najhrabijeg čovjeka opisao ga je i dugogodišnji prijatelj i kolega Josip Ćos Milković, i sam bivši rukometni izbornik:

- U onoj našoj staroj generaciji bio je jedini koji se iz juniora nije probio u seniorsku reprezentaciju. Već tada je on sebi bio zacrtao trenersku karijeru. Prvi je među nama počeo raditi, to ga je malo kočilo u karijeri. No, sve mu se to vratilo kao treneru. Trebalo je toliko hrabrosti, snage i odlučnosti da se probije u Njemačkoj. To je tada bio san svima, a on je uspio. Vratilo mu se to s kamatama kad ga je Tonči Vrdljak pozvao da u Atlanti uvede red i uzme zlato. Ponuđeno mu je to i on je to uzeo. Kad samo pomislim da sam prije par dana još razgovarao s njim...

Zlatko Žagmeštar, ‘enfant terrible’ hrvatskog rukometa, bio je Kljaiću najveći prijatelj i intimus. On je najpozvaniji kako bi o Kljunu nešto rekao:

- Ne mogu sada reći nešto suvislo. Gušim se u suzama, nazovite kasnije...

Da, ‘Žaga’ se zaista gušio u suzama i gutao knedle, one koje se ne mogu ‘progutati’ i koje se osjećaju do kraja života. Kasnije je ipak smogao snage:

- Bili smo zajedno od djetinjstva, od pete godine. Kao da me je napustio najbliži rod. Da, ja sam ga doveo u Medveščak na rukomet, tako je sve počelo. Ostalo je povijest koju znaju svi, olimpijsko zlato, uspjesi. Kljuna najradije pamtim po tome kako je velik bio izvan sportskih terena. Bili smo prisni do posljednjeg dana, najveći prijatelji. A s njim to nije bilo teško. Jer, bio je toliko neposredan, prirodan, uvijek poseban...tako karakteran i pošten...

Da, bio je čovjek koji nikada nije znao ‘niz dlaku’, sve je stekao marljivošću i lucidnošću. Otišao je veliki sportaš, čovjek i prijatelj.

Za tešku bolest znali su svi, za sve je ipak uslijedio veliki šok. Najveći ipak za njegovu obitelj.

Predsjednik HRS-a Sandi Šola u povodu prerane smrti Velimira Kljaića izrazio je duboku sućut obitelji i svima koji tuguju.

- Ovo je velik gubitak ne samo za hrvatski rukomet, nego i sport općenito. Velimir je osvajač prvog olimpijskog zlata za Hrvatsku. Nisam ništa otkrio kada kažem da smo izgubili sportskog velikana. Bio je jedan od ljudi koji se ugradio u kuću hrvatskog sporta i rukometa i dao joj najveći sjaj - rekao je Šola.

Osim povijesnog zlata u Atlanti, Kljun je kao igrač dvaput bio prvakom Jugoslavije, osvojio je njemački naslov na klupi Wallaua, te Kup IHF-a s istim klubom. Vodeći Medveščak osvojio je Kup Jugoslavije. Sa Zagrebom je dvaput igrao finale Lige prvaka., te osvajao “pripadajuće” hrvatske trofeje u prvenstvu i kupu.

Bez obzira na sve riječi, praznina nastala Kljunovim odlaskom teško će se ispuniti.