ZLATAN IBRAHIMOVIĆ Genij koji nikada nije bio omiljeni poster-boy marketinške industrije

Jednom prilikom sam odjeven skroz u crno, Rambo-stil, uzeo škare za željezo i maznuo vojni bicikl”, u jednoj rečenici autobiografije Zlatan Ibrahimović otkrio je kako je od malih nogu u problematičnom predgrađu Malmöa podjednako revno razvijao ljubav prema filmu, “škaricama” i biciklizmu. Uz malo pjesničke slobode, navedeni izlet nestašnog tinejdžera preko granice zakona moguće je dovesti u vezu s još jednom Zlatanovom strašću, onom za tetoviranjem. Recimo da je tata Šefik, vidjevši na balkonu nepoznat bicikl, umjesto remenom odlučio svojeg malog delikventa naučiti lekciju na osebujan način pa mu je prolaznom tintom na podlaktici istetovirao raspored školskih sati do kraja polugodišta.

Pedagoška mjera je, naravno, dala potpuno suprotne rezultate od očekivanih jer Zlatan je zavolio tintu i ubrzo je počeo koristiti vlastito tijelo kao šalabahter na završnom ispitu, zatim kao podlogu za new age grafite, podsjetnik na osvojene trofeje, a ulaskom u bračne vode shvatio je da se neispisani dijelovi torza mogu praktično iskoristiti i kao popis za obiteljski špeceraj. Tako ispod plemenskog simbola Maora na desnom ramenu, koji se tamo nalazi da zaštiti njega i obitelj od zla i nesreće, stoje i manje duboke poruke poput “majoneza, maslac, wc papir, pjena za brijanje”.

Ima već dugo da se taj cirkus s crtarijama i oslikavanjem tijela u zajednici velikih i malih nogometnih zvijezda otrgnuo svakoj logici pa u pokušaju da zadive okolinu igrači nerijetko ispadaju budale. Nile Ranger, bivši nogometaš Newcastlea, na oduševljenje urednika tabloida tintom na čelo ugravirao je vlastito prezime. Ross Barkley, 20-godišnji nogometaš Evertona, više ni u teretanu ne ulazi bez kapitalnog djela antičke filozofije, da tako kažemo, pod miškom. Na bicepsu citira Aristotela, njegovu mudrost iz “Politike” da smo skloni prelaziti preko malog zla sve dok ono ne naraste tako da nas bode u oči. Uglavnom, budite zabrinuti ako ste roditelj djeteta u formativnoj dobi koje u nogometašima prepoznaje idole...

Mora da je nešto slično proletjelo Zlatanovim mislima kada je prošlog vikenda odlučio oslikati svaki preostali komadić tijela u sklopu humanitarne akcije “805 milijuna imena”. Ovaj put je ispisao imena 50 gladnih ljudi kako bi podržao UN-ovu akciju “World Food Programme” koja upozorava da je svaki deveti stanovnik planeta gladan, ne toliko njegovih, Messijevih ili Ronaldovih golova, koliko normalnog obroka. “Meni se dive navijači diljem svijeta, ali postoje i ljudi čijem se imenu nitko ne veseli. Želim vašu podršku za gladne, oni su pravi šampioni”, rekao je PSG-ov napadač. Umoran od svog tog glamura i priča o milijardama petrodolara ubrizgavanih uvijek u iste nogometne korporacije, svijet je iskreno zapljeskao gesti.

Ozloglašen kao “barbarogenij”, nogometaš koji danas baca u ekstazu čudesnim driblingom i spektakularnim golom, a sutra sablažnjava javnost kung-fu udarcem u glavu nedužnog suigrača, Zlatan nažalost nikada nije bio omiljeni poster-boy marketinške industrije, a onda niti najdraže lice na Blatterovim i Platinijevim gala priredbama. Uzalud je luđačkom predanošću skupljao trofeje nacionalnog prvaka u dresu svakog kluba za koji je igrao (od Ajaxa i Juventusa preko Intera, Barcelone, Milana do PSG-a), badava je zaokružio nenadmašnu kolekciju individualnih remek-djela, oplemenio igru savršenim miksom akrobatike i elegancije, dahom ulične spontanosti na terenu i plemenitosti izvan njega, ali nije dočekao ultimativnu nagradu u vidu “Zlatne lopte”. Jednom u dalekoj budućnosti bit će, da oprostite, opsceno vidjeti taj popis najboljih igrača svih vremena na kojem se našlo mjesta za Michaela Owena, a nije ga bilo za Zlatana. Sa navršene 33 godine ta se stvar, međutim, više ne dâ popraviti. Na torzu ionako nema praznih mjesta...