SRETAN BOŽIĆ

Židakove želje: Volite se! Novac kvari ljude, osim ako baš nije kod vas...

Najčešćim stanovnicima svoje kolumne Iz maksimirske šume Tomislav Židak je na svoj osobiti način poželio sve najbolje uoči blagdana
 Drago Sopta / Cropix

ZAGREB - Svakog ljeta u zagrebačkoj (nogometnoj) “Komediji” postavljaju mjuzikl “Obećanja, obećanja”. Glavni glumci su Dinamo i Cibona. No, šest mjeseci kasnije od “obećanovića” ostane samo Cesarićev stih:

“...al’ čim se Mandžukić malo skrije,

nestane sve te čarolije,

Dinamo je opet kao prvo,

obično malo jadno drvo.”

Tako je i uoči ovog Božića! Po gradu tuče depresija. U Ciboninom novčaniku nema niti kune, na sudoperu njezinih košarkaša uhvatila se paučina. Prosjački Božić. A deset tramvajskih stanica istočno od depresije, Dinamovi legionari protiv Temišvara igraju nezainteresirano, makar je premija za pobjedu 3000 eura. Tko će se za tu “siću” smrzavati na minus jedanaest i još pred praznim tribinama.

Vida za Božić odbio Mamića

I tako, utakmica je završila u četvrtak oko 21.00 sat, Dinamovi legionari su prošli kroz novinarsku zonu kao kraj turskog groblja, a u petak ujutro, već u osam bili su na avionima za Rio de Janeiro, Santiago i Buenos Aires. A iz Osijeka stigla je i prva božićna čestitka na Maksimirsku 128. U potpisu Domagoj Vida: “Ne želim u Dinamo!”

Dinamu je uvijek netko kriv. Nekad su to bili Beograd, Terazije i Zvezda, pa je tako svojedobno Dinamov trener Ivica Horvat ironično čestitao Zvezdi na naslovu prvaka, u času kad je Dinamo imao pet bodova prednosti. Zatim je “optužujem” stigao na adresu Ćire Blaževića: “Osamdesetdrugu mu nikad ne mogu zaboraviti, osamdesettreću nikad - oprostiti”, izjavio je jednom prilikom Tonči Vrdoljak. Onda je krivac bio Franjo Tuđman, jer je, bez obzira na dva nastupa u Ligi prvaka, od Croatije stvorio čudovište, odnosno klub svih hrvatskih poreznih obveznika. Danas je “Pedro” Zdravko Mamić, koji gazi prema petom uzastopnom naslovu hrvatskog prvaka, ali i obavijen još jednim euro-debaklom, te budući šef države Milan Bandić, kojega pitaju: “Gdje je stadion, predsjedniče?”

Kreposti Kaptola i Dinama

U tom maksimirskom “muzeju voštanih figura” božićne želje bit će “skromne i bogobojazne”. I kardinal i izvršni dopredsjednik, i Kaptol i Maksimir propovijedaju iste kreposti: “Novac kvari ljude, osim ako nije kod nas!” No, novca će biti sve manje, čak će “smršaviti” i obećanja, stadion će ostati jednako ružan i u ovom stoljeću, i tamo će se jedino dobro osjećati “bečki dječaci” sa sjeverne tribine.

Mirko Barišić: Želimo mu da ostane doživotni predsjednik, zaslužio je! Naime, kada se Dinamo našao pred zidom i trebalo je Real Sociedadu isplatiti milijun maraka za Igora Cvitanovića, uskočili su Mirko Barišić i njegov Siemens i dali Dinamu - poguranac. Na Barišićevu žalost, nije uslijedio “rikverc”, Siemens nije dobio koncesiju za proizvodnju tramvaja, Barišića su ekspresno spakirali u penziju, ali je Dinamo preživio jednu od najtežih kriza. Uefa je već držala sjekiru nad vratom...

Otjeran sam kao Ranković

Ćiro Blažević: Bio je Ivo ( Vrhovec), bio je Franjo (Tuđman), no, Alija ( Izetbegović) nikad nije postao. Iako je oko utakmice Bosna - Portugal stvorio atmosferu kao da se igra finale svjetskog prvenstva, čaršija ga je otjerala. Danas u Šangaju piše zadnje poglavlje jednog sportskog romana pod naslovom “posljednji nogometni car”. Neki dan mi je rekao: “U Sarajevu sam bio Tito, a otjeran sam kao Ranković. Ovdje sam danas Mao Ce Tung, ali se bojim da ću završiti kao Čang Kaj Šek, u prognanstvu.” Osobno želim da njegova karijera doživi i drugo izdanje...

Milan Bandić: Iako je jedan od najbogatijih gradonačelnika, njegov grad ima najružniji stadion u Europi. I to će biti vječiti ožiljak na njegovoj biografiji, križ pod kojim će padati sva njegova dobra djela! Nadam se da će kao predsjednik države ostati i Dinamov počasni predsjednik, pa će tako maksimirski klub imati posebnu privilegiju - dvojica šefova država su bili i počasni predsjednici, a dvojica napadača su bili najbolji strijelci svjetskih prvenstava. Ovo je podlo, ali, želim da svake noći sanja kako stoji na kiši i hladnoći na istočnoj maksimirskoj tribini i uživa u “požrtvovnom” Sammiru...

Slaven Bilić: Pod bor ćemo mu staviti Ivana Tomečaka i Domagoja Vidu, koje mu uporno sugerira najveći hrvatski nogometni autoritet Tomislav Ivić. Dvojica mladih, eksplozivnih i karakternih nogometaša bit će najljepši poklon za Bilićevu generaciju, kojoj treba svježe krvi...

Zdravku Mamiću želim da postane gradonačelnik, jer, grad bi “procvao” i Dinamo bi sigurno igrao u Ligi prvaka.

Igoru Štimcu, koji je u Kranjčevićevoj ulici duboko udahnuo purgerski duh i koji će uskoro predsjedniku HNS-a reći: “Kaj buš ti tu meni nekaj sral”, želimo ostanak u ligi.

Vlatku Markoviću želimo da napokon zabije lopatu u tvrdu zagorsku ilovaču i počne graditi taj čuveni nogometni kamp. Zlatku Kranjčaru u Teheranu što manje susreta s “moralnom policijom”, a Hajdukovom predsjedniku Jošku Svaguši želimo da pored “Vinceka” u Ilici otvori slastičarnicu “Torcida”.

A sad Mamić i Beckham

A što želim sebi?

U budućem životu želio bih biti portir na Dinamovoj rampi i još jednom dočekati Manchester United u Maksimiru. Na novom stadionu. I gledati kako u ložu “Maksimir” ulaze počasni predsjednik Zdravko Mamić i predsjednik Manchester Uniteda David Beckham. Kladim se da će na klupi još uvijek biti sir Alex Ferguson...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:19