Židakove želje: Volite se! Novac kvari ljude, osim ako baš nije kod vas...

ZAGREB - Svakog ljeta u zagrebačkoj (nogometnoj) “Komediji” postavljaju mjuzikl “Obećanja, obećanja”. Glavni glumci su Dinamo i Cibona. No, šest mjeseci kasnije od “obećanovića” ostane samo Cesarićev stih:

“...al’ čim se Mandžukić malo skrije,

nestane sve te čarolije,

Dinamo je opet kao prvo,

obično malo jadno drvo.”

Tako je i uoči ovog Božića! Po gradu tuče depresija. U Ciboninom novčaniku nema niti kune, na sudoperu njezinih košarkaša uhvatila se paučina. Prosjački Božić. A deset tramvajskih stanica istočno od depresije, Dinamovi legionari protiv Temišvara igraju nezainteresirano, makar je premija za pobjedu 3000 eura. Tko će se za tu “siću” smrzavati na minus jedanaest i još pred praznim tribinama.

Vida za Božić odbio Mamića

I tako, utakmica je završila u četvrtak oko 21.00 sat, Dinamovi legionari su prošli kroz novinarsku zonu kao kraj turskog groblja, a u petak ujutro, već u osam bili su na avionima za Rio de Janeiro, Santiago i Buenos Aires. A iz Osijeka stigla je i prva božićna čestitka na Maksimirsku 128. U potpisu Domagoj Vida: “Ne želim u Dinamo!”

Dinamu je uvijek netko kriv. Nekad su to bili Beograd, Terazije i Zvezda, pa je tako svojedobno Dinamov trener Ivica Horvat ironično čestitao Zvezdi na naslovu prvaka, u času kad je Dinamo imao pet bodova prednosti. Zatim je “optužujem” stigao na adresu Ćire Blaževića: “Osamdesetdrugu mu nikad ne mogu zaboraviti, osamdesettreću nikad - oprostiti”, izjavio je jednom prilikom Tonči Vrdoljak. Onda je krivac bio Franjo Tuđman, jer je, bez obzira na dva nastupa u Ligi prvaka, od Croatije stvorio čudovište, odnosno klub svih hrvatskih poreznih obveznika. Danas je “Pedro” Zdravko Mamić, koji gazi prema petom uzastopnom naslovu hrvatskog prvaka, ali i obavijen još jednim euro-debaklom, te budući šef države Milan Bandić, kojega pitaju: “Gdje je stadion, predsjedniče?”

Kreposti Kaptola i Dinama

U tom maksimirskom “muzeju voštanih figura” božićne želje bit će “skromne i bogobojazne”. I kardinal i izvršni dopredsjednik, i Kaptol i Maksimir propovijedaju iste kreposti: “Novac kvari ljude, osim ako nije kod nas!” No, novca će biti sve manje, čak će “smršaviti” i obećanja, stadion će ostati jednako ružan i u ovom stoljeću, i tamo će se jedino dobro osjećati “bečki dječaci” sa sjeverne tribine.

Mirko Barišić: Želimo mu da ostane doživotni predsjednik, zaslužio je! Naime, kada se Dinamo našao pred zidom i trebalo je Real Sociedadu isplatiti milijun maraka za Igora Cvitanovića, uskočili su Mirko Barišić i njegov Siemens i dali Dinamu - poguranac. Na Barišićevu žalost, nije uslijedio “rikverc”, Siemens nije dobio koncesiju za proizvodnju tramvaja, Barišića su ekspresno spakirali u penziju, ali je Dinamo preživio jednu od najtežih kriza. Uefa je već držala sjekiru nad vratom...

Otjeran sam kao Ranković

Ćiro Blažević: Bio je Ivo ( Vrhovec), bio je Franjo (Tuđman), no, Alija ( Izetbegović) nikad nije postao. Iako je oko utakmice Bosna - Portugal stvorio atmosferu kao da se igra finale svjetskog prvenstva, čaršija ga je otjerala. Danas u Šangaju piše zadnje poglavlje jednog sportskog romana pod naslovom “posljednji nogometni car”. Neki dan mi je rekao: “U Sarajevu sam bio Tito, a otjeran sam kao Ranković. Ovdje sam danas Mao Ce Tung, ali se bojim da ću završiti kao Čang Kaj Šek, u prognanstvu.” Osobno želim da njegova karijera doživi i drugo izdanje...

Milan Bandić: Iako je jedan od najbogatijih gradonačelnika, njegov grad ima najružniji stadion u Europi. I to će biti vječiti ožiljak na njegovoj biografiji, križ pod kojim će padati sva njegova dobra djela! Nadam se da će kao predsjednik države ostati i Dinamov počasni predsjednik, pa će tako maksimirski klub imati posebnu privilegiju - dvojica šefova država su bili i počasni predsjednici, a dvojica napadača su bili najbolji strijelci svjetskih prvenstava. Ovo je podlo, ali, želim da svake noći sanja kako stoji na kiši i hladnoći na istočnoj maksimirskoj tribini i uživa u “požrtvovnom” Sammiru...

Slaven Bilić: Pod bor ćemo mu staviti Ivana Tomečaka i Domagoja Vidu, koje mu uporno sugerira najveći hrvatski nogometni autoritet Tomislav Ivić. Dvojica mladih, eksplozivnih i karakternih nogometaša bit će najljepši poklon za Bilićevu generaciju, kojoj treba svježe krvi...

Zdravku Mamiću želim da postane gradonačelnik, jer, grad bi “procvao” i Dinamo bi sigurno igrao u Ligi prvaka.

Igoru Štimcu, koji je u Kranjčevićevoj ulici duboko udahnuo purgerski duh i koji će uskoro predsjedniku HNS-a reći: “Kaj buš ti tu meni nekaj sral”, želimo ostanak u ligi.

Vlatku Markoviću želimo da napokon zabije lopatu u tvrdu zagorsku ilovaču i počne graditi taj čuveni nogometni kamp. Zlatku Kranjčaru u Teheranu što manje susreta s “moralnom policijom”, a Hajdukovom predsjedniku Jošku Svaguši želimo da pored “Vinceka” u Ilici otvori slastičarnicu “Torcida”.

A sad Mamić i Beckham

A što želim sebi?

U budućem životu želio bih biti portir na Dinamovoj rampi i još jednom dočekati Manchester United u Maksimiru. Na novom stadionu. I gledati kako u ložu “Maksimir” ulaze počasni predsjednik Zdravko Mamić i predsjednik Manchester Uniteda David Beckham. Kladim se da će na klupi još uvijek biti sir Alex Ferguson...