ŽIDAKOVA ANALIZA Zašto je gradski ponos postao privatni klub ograđen bodljikavom žicom i legijom zaštitara?

Prošlog četvrtka, u kinu Europa, prikazan je dokumentarni film Josipa Ivančića i Radislava Jovanova Gonza “O hokeju i medvjedima”, priča o tolerantnoj atmosferi na utakmicama Medveščaka, koja objašnjava fenomen sve veće popularnosti ovog kluba, koji prati između pet i petnaest tisuća Zagrepčana. Pet dana ranije svjedočili smo još jednom fenomenu; na zagrebačkoj Šalati više od 3.000 ljudi prisustvovalo je malonogometnoj utakmici Futsal kluba Dinamo. Istog vikenda, na utakmici pravog Dinama, u Maksimiru je službeno bilo 1.105 posjetitelja, iako izvjestitelji tvrde da ih nije bilo više od 500. Kao na drugoligaškim utakmicama Bistra - Pomorac ili Lučko - Inter, koje je gledalo 600 lokalnih nogometnih kibica.

Kada se Damir Gojanović upustio u akciju oživljavanja obamrlog hokeja na ledu u Zagrebu, mnogi su bili uvjereni da će ta avantura neslavno završiti. Između ostalog, jer ni zagrebački gradonačelnik nije pokazao naročiti interes za taj sport, fokusiran je na Dinamo i Cibonu. Međutim, priča iz Doma sportova je prokuljala iz zaborava i narasla kao duh iz Aladinove svjetiljke, na tribinama nikad nije bilo manje od 6.000 gledatelja, a kada je na tri utakmice u Areni više od 100.000 Zagrepčana gledalo hokej na ledu, za taj fenomen su se zainteresirali Rusi i u prodor na zapad investirali 8.000.000 eura.

Medveščak nikada neće imati Štefa Lamzu, Marka Mlinarića ili Zvonimira Bobana, nikada neće osvojiti niti jedan trofej u KHL, osim osam milijuna eura, koliko Vladimir Putin plaća “stanarinu” u najzapadnijoj destinaciji Europske unije. Ali će svake godine dobiti pozivnicu za nastup u hokejaškoj Ligi prvaka. I Medveščak više nije klub iz kategorije “svakog čuda tri je dana dosta”, oni traju, čak i kada klub izgubi četiri premijerne utakmice, na petu hodočasti 5.000 Zagrepčana.

Logično je pitanje - što to Medveščak ima, a Dinamo nema? Jer, o Dinamu, ma kakav bio, i danas razgovara milijun Hrvata? Zašto se taj klub po gledanosti približio Bistri i Lučkom, nogometnim patuljcima iz predgrađa, klub, koji je u nove igrače uložio 13.000.000 eura, gleda 1.105 ljudi, plus svečana loža? Zašto je na jednoj malonogometnoj utakmici Futsal kluba Dinamo, koji igra u drugoj ligi, bolja atmosfera nego u Maksimiru? Ili, je li moguće da Porto, pobjednik Lige prvaka, na Maksimir privuče samo 4.683 gledatelja, a i Zlatana Ibrahimovića gledalo je manje od deset tisuća ljudi?

U pitanju je protest, hokej u Domu sportova i mali nogomet na Šalati su protest protiv ovakvog Dinama. Protiv njega govore grafiti sa zagrebačkih fasada, grafiti koji su unakazili Zagreb, protiv njega viču prazne tribine, iako klub i ove godine igra Europsku ligu i vrlo vjerojatno će osvojiti deseti naslov prvaka zaredom, kojega neće imati s kim proslaviti. Negdje su Dinamovi čelnici podmetnuli nogu purgerskom senzibilitetu i pokrenuli lavinu, koju više ništa ne može zaustaviti, osim evakuacije.

Nije to samo akcija huliganskog ološa, provokatora, nasilnika, morona i frakcija koje su od Dinama napravile duboko podijeljeni klub, kao što ni onih 1.105 gledatelja nisu samo “pederi sa zapada”, među njima ima iskrenih nogometnih fanova. Neosporno je da je u pitanju snažan protest “urbanih rasista”, kako u Maksimiru zovu “urbanu gerilu”. Većina navijača više ne vjeruje jednoj impotentnoj viziji, a argumenti su fokusirani na prazne tribine, koje su definitivno izgubile utakmicu s hokejom na ledu, a upravo je gube s futsalom.

Zašto se to dogodilo, kada se zna da Zagrepčani obožavaju Dinamo? Maksimirski klub je ograđen bodljikavom žicom i legijom zaštitara opasnog izgleda. Press služba, na koju glavni menadžer troši velik novac, prerezala je sve veze s publikom, što znam iz vlastitog iskustva. Ne tako davno tražio sam intervju s Josipom Šimunićem, predao sam molbu klupskoj glasnogovornici, pa iako sam znao da od intervjua neće biti ništa, čekao sam odgovor. No, očito procedura još traje, jer odgovor nisam dobio ni danas, ali se pitam: “Kakav je to kapetan Dinama, koji ne komunicira sa svojim navijačima?” Vjerujte mi, mene intervju sa Šimunićem zanima samo profesionalno, ali publiku - svakako.

Jedan od razloga bijega publike iz Maksimira je i stadion, ali to je već pitanje za zagrebačkog gradonačelnika, koji je u svim svojim mandatima obećavao da će metropola napokon dobiti stadion dostojan njezinog sportskog ugleda. No, ni danas, nakon “višestoljetne” vladavine Milana Bandića, stvar nije pokrenuta s mrtve točke. Nakon dvosatnog boravka na maksimirskom stadionu morate u kemijsku čistionicu, na kemijsko čišćenje odijela i duše.

Zašto Dinamo, poput Medveščaka, nema Fan shop na Jelačićevom trgu? Gradonačelnik i počasni predsjednik bi sasvim sigurno našao prostor “pod repom” banskog konja. Svi veliki klubovi imaju fanshop u središtu grada, kojega prezentiraju i čiji su ponos. Osim, Dinama. I pitanje popularnosti sve je upitnije, ne sjećam se kada je klub bio na promotivnoj turneji po Slavoniji, Lici, Istri, Zagorju, jedino ih se može susresti na pripremama u Hercegovini. To što Dinamo gubi simpatizere koristi Hajduk, koji se uživio u ulogu žrtve, kao Dinamo u bivšoj Jugoslaviji. Dinamu je nekada za sve bio kriv Beograd, Hajduku je danas dežurni krivac Zagreb. Scenarij, koji pravda nesposobnost, davno je napisan...

Ipak, taj klub, koji gleda 1.105 gledatelja, ući će u Europsku ligu nakon 44 godine posta. Kladim se na to, makar je igra Dinamovih legionara “svijeća na vjetru”, vrti se od prosječne do očajne, ali će ipak proći. Zbog toga dara mora na Kamanitim vratima zapaliti svijeću Michelu Platiniju, koji je i nogometne liliputance iz trećeg nogometnog svijeta približio oltaru. Razbit će baš ovaj Dinamo jedno proklestvo, zbog kojega se modrom klubu već desetljećima podsmjehuju i rugaju, ali, nikoga neće biti briga...

Na žalost, Dinamovim putem krenuo je i Hrvatski nogometni savez. Na utakmici s Maltom, ponos hrvatskog sporta gledalo je uživo 7.998 ljudi. Prije devet godina na utakmici protiv istog suparnika, bilo ih je 15.500. Imate li vi odgovor, ili, poput mene, pokušavate čitati u mraku. A da pokušamo s Bob Marleyem?