Već pet godina Dinamo je već u travnju državni prvak, iako liga završava u svibnju. Već pet godina u travnju počinju polemike oko Dinamove igre i špekulacije oko sudbine Dinamovog trenera. Hoće li preživjeti ili ne? Već pet godina traju napadi na sustav natjecanja, koji je za neke manje a za neke više loš, ali svi su jedinstveni - treba ga mijenjati. I u tih pet godina i tko zna koliko pokušaja još nije pronađen pravi model. Već pet godina Hajduk je kandidat za “utješnu nagradu”, pet godina se Slaven Belupo šulja oko Kupa Uefe i već pet, a možda i više godina “Rijeka je najveći problem hrvatskog nogometa”. Takav grad, takav klub, takvi navijači...
Što se mijenja? Jedino broj gledatelja, koji je iz godine u godinu sve manji, ljudi više ne “grizu” ni na besplatne ulaznice nacionalnog nogometnog ljubimca, u milijunskom gradu Dinamo gleda najviše 3000 ljudi. A nekad je bio privilegij imati stolac na zapadnoj tribini. Da, ali nekad su ovdje igrali Belin, Lamza, Zajec, Kranjčar i Mlinarić, Boban i Šuker, Prosinečki i Cvitanović. A danas? Etto, Calello, Sammir, Slepička. Danas je to nogomet druge klase, a nekad je u tom Dinamovom nogometu bilo duha i genijalnosti, a danas nas prisiljavaju da se divimo - mediokritetima.
Promijenilo se još nešto. Novca je sve više, klasnih igrača sve manje. Čak i u jednoj od najslabijih europskih liga, kakva je HNL, menadžeri velikih i bogatih klubova su zakupili lože i snimaju sve.
Uvjeravam vas da skauti Ajaxa, Arsenala i svih talijanskih klubova znaju više o nadarenim hrvatskim petnaestogodišnjacima, nego njihovi treneri. Vidio sam obrazac Ajaxa, gdje se ne ocjenjuju samo igra lijevom i desnom nogom, izdržljivost i brzina, već i socijalne navike, obiteljske prilike, itd. Možete li vjerovati da su skauti Chelseaja, prije nego što su kupili golmana Delača, došli incognito na prijateljsku utakmicu u Brdovec, da vide kako se mladić ponaša na jednoj potpuno nevažnoj utakmici. U bilježnicama europskih skauta posložena su sva vrijedna imena Hrvatske nogometne lige, pa će tako i ovog ljeta, unatoč Svjetskom nogometnom prvenstvu, u Zagreb i Split svratiti neki, manje platežno sposobni klubovi, ne bi li namamili Badelja, Ibričića ili Strinića u svoje klubove. Jer, Hrvati su se pokazali kao isplative kupovine, jeftini su i dobri!
I tako će HNL u novu sezonu opet ući opustošen i opljačkan, sa stadionima na kojima se ne bi smjela igrati ni županijska liga, s igračima koji jedva mogu parirati klubovima iz Luksemburga, San Marina i Lihtenštajna, za koje je austrijska liga Premiership, s predsjednicima koji su uvjereni da sa 500.000 eura mogu dosegnuti Ligu prvaka, i trenerima koji pred zidom predsjedničkih ambicija moraju prignuti glavu i biti sretni što uopće imaju posao...
To je bijeda hrvatskog nogometa, koji se ni za milimetar ne razlikuje od hrvatskog društva, u kojemu sve što vrijedi već je u rukama stranaca (INA, Podravka, banke), korupcija je u najužoj konkurenciji za svjetski rekord, nesposobnost vodećih državnih činovnika se bori za “medalju”, a zatvori su najnapučeniji dio Hrvatske. U cijeloj toj groznoj prozi, čovjek se pita - ima li nade?
Ima! Postoji jedan gastarbajter, sasvim običan i vrlo prirodan tip, koji oduševljava Hrvate, ali ne samo svojom nogometnom vještinom, već i svojim karakterom, koji ga izdiže iznad europskog prosjeka. Ivica Olić, sasvim običan momak iz slavonskog Davora, u kojega su sumnjali u Milanu, Berlinu, Zagrebu, koji je doživio punu afirmaciju u Moskvi, za njega se saznalo u Hamburgu, a danas je, uz Lea Messija, glavni junak Lige prvaka. Danas si može priuštiti luksuz da odbije Manchester City, Liverpool i Juventus, što nikada niti jednom hrvatskom nogometašu, osim Robertu Prosinečkom, nije palo na pamet, svi bi prvim avionom odletjeli na aerodrom “John Lennon” u Liverpool. Osim Ivice Olića, koji je rekao: “U Bayernu želim završiti karijeru!”
Ivica Olić neće u karijeri biti ni trener ni nogometni funkcioner, možda će biti vlasnik sport-bara u Slavonskom Brodu, gdje je i počeo karijeru. Nije ambiciozni megaloman, svoj novac koji je pošteno zaradio uložit će u jedan kvalitetan život. Igrat će za reprezentaciju još dvije godine i onda se oprostiti kao jedan od najvećih. Jer, Ivica Olić je zabijao na Wembleyju, zabijao je Italiji, Njemačkoj, svi protiv kojih je igrao imaju ožiljke s njegovim potpisom...
Već sam rekao da Ivica Olić danas igra jednu od glavnih uloga u Ligi prvaka, najatraktivnijem od svih nogometnih natjecanja. Liga prvaka je veći spektakl od Europskog i Svjetskog prvenstva. S te velike scene momak iz Davora pomeo je i Waynea Rooneyja, “bijelog Pelea”, bacio je u aut i neponovljivog Alexa Fergusona. Njegova mentalna i fizička snaga su “poboljšale stanje nacije” više nego sve izlizane fraze naših političara, koji slave i “okreću janje” kad od lihvara sa zapada uspiju posuditi stotinjak milijuna eura. Kakvu nadu oni nude? Za razliku od Ivice Olića - nikakvu!
Prestanite pucati u poštenog Krunu Jurčića
Kako se Dinamo približava petom uzastopnom naslovu prvaka, u Maksimiru je sve manje gledatelja, a sve više kritičara Dinamove igre. Tvrdi se da je ovo najslabiji Dinamo u zadnjih pet godina, Dinamo bez ikakve europske perspektive u godini u kojoj je Zdravko Mamić obećao Ligu prvaka. Na meti je, naravno, trener! Kao i svih ovih godina, kada su Ćiro Blažević, Josip Kuže, Branko Ivanković i Zvonimir Soldo osvajali titule i za nagradu se kotrljali niz maksimirske štenge.
Bilo bi tužno da se povijest ponovi, da Kruno Jurčić doživi sudbinu Ćire Blaževića ili Josipa Kužea. Često ponavljam; ni Alex Ferguson u prvoj godini na Old Traffordu nije igrao nezaboravno, jedva se spasio ispadanja, ali, strpljivost ljudi koji su vjerovali u njegov talent učinila ga je najvećim trenerom današnjice.
Vjeruje li Zdravko Mamić u talent Krune Jurčića i je li on njegovo dugoročno opredjeljenje? Ako jest, onda neka gurne metlu Jurčiću u ruke i kaže: “Pometi svlačionicu! Očisti klub od svojih i mojih grijeha i napravi poštenu selekciju, selekciju koja obećava...”
Znam da je Kruno Jurčić pošten i darovit trener, koji je na treninge dolazio s kuglom oko gležnja. Kugli se zna i ime. I zato, prestanite pucati u Jurčića, Dinamo i u tom smislu mora proći čistilište i odrasti. Klub ne smije biti ničiji talac, a Kruni Jurčiću treba dati priliku da uz trofeje donese i dobar nogomet...
Doista bezobrazni Mario
Ne stišava se bijes Zdravka Mamića prema Mariju Mandžukiću, vjerojatno i na oporavku u Rogaškoj Slatini stotinu puta dnevno pomisli na svog najboljeg igrača. Iako je vodeći strijelac Hrvatske lige, nezadovoljstvo prema Mandžukiću kipi u Mamiću još od utakmice sa Salzburgom:
- Njegovo nerazumno i neodgovorno ponašanje izbilo je klubu 2,100.000 eura iz blagajne - pjeni se Mamić, uz napomenu: - Taj isti Mandžukić, koji kaže da želi što prije otići iz Dinama, jer ‘nikoga ne može smisliti u klubu’, godišnje nas košta 1,300.000 eura bruto...Porušeni su svi mostovi između Mamića i Mandžukića, suživot više nije moguć. I zato će Dinamov menadžer učiniti sve da ga proda idućeg ljeta, makar i ispod cijene. No, ima li potencijalnih kupaca? Govorilo se o Zenitu iz St. Peterburga, spominjao se i PSG, vjerojatno i Werder iz Bremena bi želio zagristi u tu “jabuku”. Ali, cijene, s kojima je nekada mahao Mamić, danas više nisu u igri, unatoč tituli najboljeg strijelca Mandžukićeva cijena neće biti ni približna Eduardovoj.Šteta, Uvjeren sam da je Mandžukić prvoklasni igrač, ali, ako ne ferma trenera, ako “šamara” suigrače, ako ne poštuje ni čovjeka koji na njega troši 1,300.000 eura godišnje, onda ne znam što više napisati...
Skromni i tihi direktor Barišić
Vrlo skromno, gotovo nezamjetno, zabilježena je činjenica da je Mirko Barišić već deset godina predsjednik Dinama. Predsjednik s najviše trofeja, predsjednik koji bježi od medija, jer su medijski istupi nož s dvije oštrice. No, sjećam se da je, poput Nostradamusa, prije pet a možda i više godina, prognozirao da će hrvatski nogomet doći na prag potpune amaterizacije i da se njegovo proročanstvo ispunilo. Klubovi (kao i država) danas jedva preživljavaju, sponzori bježe ili ne plaćaju, a proizvod koji nudi Dinamo, “nitko ne želi kupiti”. Ni za 30 kuna...Sjećam se još jednog detalja; kada je Dinamu prijetilo izopćenje iz europske nogometne obitelji zbog duga Real Sociedadu od 1,100.000 tadašnjih maraka zbog nespretnog transfera Igora Cvitanovića, uskočili su Mirko Barišić i Siemens. Njemačka tvrtka iz interesa, a Mirko Barišić iz ljubavi prema Dinamu, koja se nikad ne može zanijekati. Uvijek ću pamtiti njegovu rečenicu: “Malo ljudi zna da sam direktor Siemensa, ali svi me znaju kao predsjednika Dinama...” Na žalost, ostao je u sjeni Zdravka Mamića, kojega je podržavao i kada ga nije trebao podržavati, a dugovječnost može zahvaliti zahvalnosti što je jednom spasio klub od sigurne propasti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....