Židak: Kako se osjeća Štimac nakon rezultata na startu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo? Kao mačka na izložbi pasa!

Kako se osjeća Igor Štimac nakon dva perspektivna rezultata na startu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo? Kao mačka na izložbi pasa! I dalje svi reže na njega, i publika, i kritičari i kolege treneri. Iako to nije bio “fantasy football”, Hrvatska je na Heyselu u jednoj vrlo zreloj utakmici remizirala s reprezentacijom koju Europa vidi kao kopiju Cruyffove Nizozemske iz sedamdesetih godina, kao top-momčad koja neće biti epizodist ni na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. No, iako je Igor Štimac u taktičkom smislu primirio i najpotentniju europsku momčad, uši će mu još dugo “krvariti” od pogrdnog skandiranja, ismijavat će ga i sumnjati u njegovu stručnost, i pod nos mu gurati sukob interesa...

Nedavno sam čitao na jednom srpskom portalu, koji je učinio sve kako bi povrijedio Štimca: “Hrvatska je definitivno slabija za Slavena Bilića”, prognozirao je autor prije utakmice s Belgijom. U tom času svi koji na nogomet gledaju samo sa sportskog stajališta smatrali bi grandioznim rezultatom 4 boda nakon dvije utakmice. Naročito nakon sramotne splitske predstave, u kojoj je hrvatska momčad bila šuplja kao švicarski sir. A nakon sasvim prosječne utakmice u Zagrebu okuražili su se i kolumnisti makedonskih listova, govoreći o nezasluženoj pobjedi, očiglednoj krađi zbog nedosuđenog jedanaesterca i uz konstataciju da Hrvatska sasvim sigurno “nije deveta reprezentacija svijeta”.

Igor Štimac zaslužuje šansu, kao što su je svojedobno dobili svi treneri koji su nešto značili u ovoj zemlji. Ćiro Blažević, Stanko Poklepović, Vlatko Marković, Mirko Jozić, Otto Barić, Tomislav Ivić, Zlatko Kranjčar i Slaven Bilić. Sada su nogometni šefovi izabrali Štimca, koji je sasvim pristojno započeo kvalifikacije, ali mu i dalje bacaju klipove pod noge. Od te kletve Štimac ne može pobjeći, to je sudbina svih izbornika. Nije li Ćiro Blažević nakon trećeg mjesta u Francuskoj “pobjegao s aerodroma”, nije li Mirko Jozić označen kao mrtvo puhalo i “vilozof”, Otto Barić je bio poblajhani klaun, Kranjčar pijanac, a Biliću su vikali - vataj se gitare.

Medeni mjesec svih izbornika nakon “vjenčanja” s nogometnim savezom kratko je trajao. Tako će i Štimca do kraja mandata proganjati Makedonija u Skoplju, derbi s komšijama i vječita antipatija. Jedina “šansa” mu je proročanstvo Maya, možda će mu 12. prosinca smak svijeta prikratiti muke.

Danas je kamen spoticanja Josip Radošević, osamnaestogodišnji nogometaš Hajduka kojeg je Štimac gurnuo u prvi plan. Nisam siguran da će Radošević biti novi Gudelj, koji je također u tinejdžerskim godinama upao u reprezentaciju Jugoslavije, ali Štimac bi u sastavljanju momčadi trebao imati apsolutnu autonomiju. On sastavlja, on odgovara, tako je svugdje u svijetu. I zasad ga ide karta. Za razliku od škotskog izbornika, koji ima samo dva boda manje, ali kojega je već Tartan Army prozvala - klaunom. Ni Štimac nije daleko od takvog statusa...

Kao novinar nisam pas koji će ujutro donijeti Štimcu novine u krevet i popišati se na svaki kritički intonirani članak. Uostalom, nakon jedne prosječne utakmice protiv Makedonije i smrknutog komentara dobio sam SMS iz njegova okruženja: “Zašto si opet nadrkan na izbornika?” Nakon te utakmice doista nisam bio ponosan na sirotinjski nogomet niti sam mogao napisati: “Jutros ne mogu skinuti osmijeh s lica...” Ali, nakon Belgije Štimac je zaslužio i poneku lijepu riječ. Samo nisam siguran da će do njegovih ušiju doprijeti bilo što osim zvižduka. Samo zato što su ga odabrali Mamić i Šuker? Samo zato što je živio greš- nim životom? Samo zato što je gurnuo u prvi plan Radoševića? Ili samo zato što ga ni komšije ne vole? Ili zato što otvoreno govori o negativnoj atmosferi? A da to možda gledamo s aspekta četiri boda?