Zambijsko čudo u Gabonu: 'Bilo je zapisano u zvijezdama'

Nebo osvijetljeno vatrometima, dekor u narančastoj, zelenoj i crnoj boji te zaglušujući zvuk automobilskih truba i vuvuzela. To je bila kulisa Lusake, milijunskoga glavnog grada Zambije u nedjelju navečer, nakon što je reprezentacija te države prvi put u povijesti osvojila Afrički kup nacija. Ne samo u nedjelju nego i u ponedjeljak, a potrajat će i idućih dana...

Finale u Librevilleu odlučio je triler jedanaesteraca, koji u ovom slučaju nije bio samo obična fraza. Kada je Gervinho promašio drugi penal za Obalu Bjelokosti, igrači Zambije već su bili na koljenima, plakali, grlili se, gledali u nebo... Trenutak prije Kalaba je propustio kazniti nepreciznost Touréa, ali Stophiri Sunzuu druga šansa nije izmakla.

Emocije su ključale, režiser nije znao koji bi kadar izabrao. Da li osebujnog zambijskog izbornika i novog heroja nacije, Francuza Hérvea Renarda, koji je u naručje uzeo jednog igrača i nosio ga po atletskoj stazi, da li uplakane Bjelokoščane, čija je zlatna generacija opet ostala bez ičega, ili zajedničku molitvu u krug okupljenih pobjednika, koji su u ekstazi pjevali, klicali, mrmljali neke svoje zazive...

Neodlučnost mu je brzo nestala čim je na stadion ušao zlatni trofej, praćen plemenskim plesom šarene povorke s kopljima u ruci. Trenutak u kojemu je pehar napokon završio u njihovim rukama zambijski će reprezentativci dugo pamtiti, jer su tijekom cijelog turnira igrali s dodatnim motivom. Posvetili su naslov igračima koji su 1993. baš tamo u Gabonu poginuli u avionskoj nesreći, putujući na utakmicu u Senegal.

Bwalya podignuo pehar

- Bilo je zapisano u zvijezdama. Još na početku priprema, krajem prosinca, počeli smo pričati o ovom scenariju. Rekao sam igračima da ćemo, ako stignemo do finala, igrati u Gabonu, a naša prva utakmica bila je protiv Senegala. U tome je bilo posebne simbolike - rekao je izbornik Renard, u čijoj su svlačionici samo dva “europska” igrača.

Dva dana prije finala Renard je poveo momčad na obalu Atlantskog oceana, gdje su položili cvijeće u vodu i sjetili se 25-orice svojih prethodnika stradalih u tragediji. Novi dojmljivi trenutak dogodio se na ceremoniji proglašenja, kada je pehar zagrlio i najveći zambijski nogometaš svih vremena, Kalusha Bwalya.

I on je, kao kapetan reprezentacije, 1993. trebao biti u onom avionu koji je letio za Senegal, ali je zbog obaveza u svojem klubu PSV-u zakasnio na okupljanje i izbjegao smrt. Sada je, 19 godina kasnije i samo nekoliko kilometara od mjesta nesreće, konačno podignuo trofej za svoje suigrače. I to kao predsjednik Zambijskog nogometnog saveza.

- Katkad jednostavno dobiješ ono što si davno zaslužio. To je život - dodao je Renard.

I Kaunda bio na finalu

Dosad je ovaj plavokosi 43-godišnjak bio anonimni trener s nekoliko usputnih afričkih epizoda, a sada se može pripremiti na pozive iz Europe.

- Prije svega, najvažnije mi je da ostanem s obitelji. Ovo je prekrasna zemlja, a moj put se nastavlja.

Finalu je svjedočio i 87-godišnji Kenneth Kaunda, prvi predsjednik neovisne Zambije, pod čijim je vodstvom 1964. proglašena neovisnost od Velike Britanije. Aktualni lider Michael Sata poslao je svojeg izaslanika, i ostao kod kuće. Tamo gdje ni jaka kiša nije spriječila veliko slavlje.