Vedriš: Iskoristili smo 'rupu' u statutu FSJ-a i organizirali susret s Amerikancima

ZAGREB - Na današnji dan 1990. godine udareni su temelji moderne hrvatske reprezentacije. Mladen Vedriš bio je na čelu tima koji je doveo američku nacionalnu momčad u Zagreb, a ubrzo zatim proveo proces razdruživanja HNS-a od FSJ-a. Za Jutarnji je odvrtio film iz tih dana i prisjetio se porođajnih muka hrvatske reprezentacije.

Amerikanci se prvi javili

- Padom Berlinskog zida promjene su i kod nas bile u zraku, postojala je energija za rez i zaokret, a nogomet je kao najbolji društveni lakmus-papir bio frontmen cijele priče. Mi u vodstvu HNS-a prepoznali smo što je neminovnost i znali smo da ljudima moramo poslati jasnu poruku. Ne ‘muljati’ da nam igrači zbog želučanih problema neće putovati na utakmicu u Niš, nego da se igra utakmica hrvatske reprezentacije. Delegati iz svih naših regija bili su jedinstveni u tom stavu.

Kako ste uopće pridobili Amerikance za ovu priču?

- Oni su zapravo povukli prvi potez. U ured gradonačelnika došao je menadžer američke reprezentacije Ivan Opačak i pitao jesmo li zainteresirani za prijateljsku utakmicu. Nacionalna momčad SAD-a nalazila se na turneji u Europi, bilo je to u službi promocije njihova domaćinstva SP-a 1994. godine. U prvi tren sam pomislio da nudi utakmicu reprezentaciji Jugoslavije pa sam mu rekao da ću prenijeti poruku u središte FSJ-a, ali on me je odmah ispravio - mislim na reprezentaciju Hrvatske. Nismo se zaletjeli, ispitali smo stvar s nekolicinom naših vrhunskih pravnika i ustanovili presedan u statutu FSJ-a. Naime, da je organizacija definirana kao savez udruženih saveza, da svak ima svoj subjektivitet i onda još “kvaka 22” - da je reprezentacija Srbije 1954. godine konzumirala ovo pravo odigravši prijateljsku utakmicu s Indonezijom!

Kako su vijest dočekali na Terazijama?

- Na sastanku Izvršnog odbora pričekali smo posljednju točku dnevnog reda i pod ‘razno’ informirali ostale da je u tijeku priprema međunarodne utakmice između reprezentacija Hrvatske i SAD-a. Kazali smo da nam je drago što je Srbija već odigrala takvu utakmicu, da smo pravno razmotrili ovo pitanje i da je posrijedi rutinska operacija. Nastupio je duži tajac koji je prekinuo general Jovo Popović, tada delegat zadužen za sigurnost. Pitao je “je l’ ti to nas zaje.....?”. Ipak, narednih tjedana nije bilo reakcije, niti prijetnji suspenzijom i pristupili smo organizaciji detalja. Najvažnije je bilo pokazati da smo sposobni odraditi posao bez ekscesa i sigurnosni dio priče zaista je bio besprijekoran. Danas znamo i da je State Department dao tihi blagoslov utakmici. Nogometnom diplomacijom Amerikanci su poslali poruku da prepoznaju političku stvarnost Jugoslavije.

Dvadeset godina kasnije imamo izgrađen kult nacionalne momčadi, otprilike kao ispeglanu fasadu koja skriva rusvaj u nogometnoj organizaciji. Kako doživljavate hrvatski nogomet danas?

- Imamo bitni problem kakav su nekada imale zemlje bivšeg komunističkog lagera. Sjajni sportaši i njihovi vrhunski rezultati skrivali su prazninu koja je vladala u realnom životu. Tako danas i mi uživamo u vrhunskim nastupima naše reprezentacije, ali problem je što nakon nje dolazi suša koja traje deset mjeseci. U tom kontekstu simpatičan mi je bio pokušaj s ‘ligom 16’, vjerujem da je to put da se animiraju djeca diljem države i da piramida nogometne organizacije na duže staze dobije zdrave temelje. Izlaz iz problema je u masovnosti, u uvođenju nogometa u obrazovni sustav, jer očito je da ne možemo živjeti od 4-5 utakmica reprezentacija i povremenog sudjelovanja u Ligi prvaka.

Mogu li hrvatski klubovi funkcionirati kao dionička društva ili je to utopija?

- Naša je stvarnost da svi moraju sudjelovati. Lokalna zajednica kroz financiranje infrastrukture i neprofesionalnih pogona, dioničari po komercijalnoj i po emotivnoj liniji kao u slučaju Hajdukovih malih dioničara, navijači. I važno je da bude reda između odgoja igrača i transfera. Ne može se dogoditi da svi ulažu, a nekolicina poentira na transferima.

Nakon ulaska Igora Štimca u predsjedničku utrku s Vlatkom Markovićem isplivala je vijest da i vi važete mogućnost kandidature. Čija je to inicijativa?

- Inicijativa ljudi koji razmišljaju o zatvaranju pukotina između sjevera i juga. U prvom mandatu meni je nogometna organizacija bila na prvom mjestu, kada sam postao predsjednik zahvalio sam se na mjestu člana Izvršnog odbora u Dinamu i nastojao djelovati kao integrator. U toj su me ulozi neki krugovi željeli vidjeti i sada. Takvih ‘veznih igrača’ ima i potrebni su organizaciji, šteta je ignorirati njihove veze i ugled u međunarodnim forumima. Jedan od njih je Duško Grabovac.

Ipak, niste pristali na kandidaturu?

- Nisam. Jedno je bilo voditi savez u ratnim okolnostima kada smo svi bez pitanja radili dva radna vremena. Danas sam sveučilišni profesor i nisam spreman na žrtvu koju zahtijeva predsjednička funkcija, a zahtijeva uistinu enormni napor, pogotovo u prve dvije godine kada treba ekipirati pravi tim.

Dogovarajući ovaj intervju, Vedriš je u startu odbacio mogućnost arbitriranja u utakmici Marković - Štimac. Tijekom razgovora ipak je dao do znanja da ima pritajenog favorita.

- U nogometnoj organizaciji Igor Štimac ima i svoje mjesto i vrijednost. Izrastao je u respektabilnu osobnu na nogometnoj sceni. Šteta je što u savezu nisu imali više sluha za njegov projekt s ‘ligom 16’.

Danas ste za nogomet vezani samo članstvom u Dinamovoj skupštini?

- Jesam, član sam skupštine. Da ne idemo baš u povijesne kontroverze, ali moji su korijeni u HAŠK-Građanskom i ugodno mi je povremeno susresti se sa 70-80 prijatelja u Maksimiru.

Uživa li Dinamov gazda Zdravko Mamić legitimitet u navijačkom narodu?

- Kako je netko duhovito primijetio na posljednjoj skupštini, sa Zdravkom Mamićem je teško, a bez njega još teže. Unatoč minusima koji ga prate na javnoj sceni, on taj klub drži na okupu i ima rezultate. A kada je riječ o transferima igrača... Jedna zgodna izreka kaže da se poslovni ljudi najteže odlučuju raditi sa svježim voćem i cvijećem. Negdje blizu u toj priči su i igrači. Ulaganje u razvoj nogometaša je vrlo rizično, puno njih kreće, a samo rijetki stižu do Olimpa. Mamić je preuzimao taj rizik i pokazao se sposobnim menadžerom.

Idete li na utakmice?

- Rijetko, sa stadiona su me potjerali ekscesi. Nakon ružnih situacija na tribinama više ne pratite što se događa na terenu nego razmišljate o sociologiji društva. Dinamov predsjednik Barišić nekoliko me je puta zvao na europska gostovanja, ali zbog obveza dosad nisam stigao.

Tko će biti sljedeći prvak?

- Bilo bi pogubno za nogomet da to znamo već u listopadu. Navijam za situaciju u kojoj će četiri-pet klubova do kraja zadržati barem teoretsku šansu za naslov. To bi bila prava stvar. Simpatiziram inkubatore poput onog Cibalijinog, proizvode svoje igrače i usput uvijek ‘izmisle’ i nekog Bosanca.

Kakve nogometaše volite, tko su vaši favoriti u reprezentaciji?

- Volim Olića zbog njegova poštenja u igri, užitak je gledati igrača koji ne kalkulira i ne pazi na sebe. U vrhunskim utakmicama me fasciniraju golmani, oni su često nijansa koja preteže na ovu ili onu stranu.