U VOLPIJEVOM MANDATU STIGLO 37 IGRAČA Cilj Rijeke se zna - uzeti Dinamu naslov!

Taman negdje u ovo vrijeme, možda tjedan kasnije, 2011. godine stigli su Damir Čehić i Uroš Palibrk. U potrazi za afirmacijom, ne lovom, jer Kantrida je grcala u dugovima, živjela na crkavici i pučkim milodarima. Da u veljači/ožujku nije došla fundacija Social Sport, Rijeka bi sada bila na mjestu Osijeka. U boljem slučaju, sa svojim klincima borila bi se za opstanak i nadala se da će netko opaziti talente. U gorem slučaju - Varteks! Odnosno, Varaždin, 3. HNL...

Ovako, dugovi su nestali preko noći (otplaćeni su!), Rijeka je dovršila preoblikovanje u sportsko dioničko društvo, a ugovorom je predviđeno da klub, tijekom vremena, većinski padne u ruke Social Sporta. Doslovno, bio je to dar s neba...

Nije se krenulo s bombastičnim izjavama, ukoliko izuzmemo simpatičnog gospodina Volpija koji je u istoj rečenici spomenuo riječi “naslov” i “Europska liga”.

- Ovo je projekt od nekoliko godina, cilj je stabilizacija kluba.

i...

- Uložit ćemo mnogo više u omladinski pogon nego u seniorsku ekipu.

OK, sve stoji, ali Rijeka je, dolaskom novih gazda, počela “opasno” trgovati. I u globalu, napravila je fantastičan posao! Mnogo je igrača prodefiliralo ispod stijena Kantride, bilo je promašaja (Gabrić, Mierzejewski, Mutombo...), ali u godinu dana stvorena je okosnica momčadi s vidljivim konturama igre, karakterom i naglašenom natjecateljskom filozofijom.

U ljeto 2012. stigli su Benko (kako sada smiješna izgleda odštetica Al Faisalyju od 50 tisuća eura), Knežević, Marić te Brezovec, na zimu Alispahić, Jugović i Vargić, a “ciklus” su zatvorili Sharbini, Kramarić, Tomečak, Maleš... Praktički, cijela nova ekipa, osim Ivana Močinića koji je napravio dugo priželjkivan skok od talenta do jednog od nositelja igre. A tek mu je 20 godina!

A nije bilo lako na početku, nije uopće. Treba uvjeriti igrače da Rijeka ima zdrav projekt, da će novac dobiti točno u sekundu, da to više neće biti prosječan klub iz HNL okvira. Naravno, svi bi nešto opipljivo, prvog ljeta nije se imalo što ponuditi pojačanjima osim lijepih, ali iskrenih riječi.

Tako je Saša Bjelanović “godinama” pregovarao, pa odustao. Riječani su tražili napadača, odbili su ih Edgar Cani (Polonia) i Milan Đurić (Parma), tijekom zime se tražio lijevi bek (kao i sada!), pa su Kantridi “košarice” uvalili Patrik Mraz i Hrvoje Milić. Zna se da je ugovor nuđen Anđelkoviću, ali veznjak Istre odabrao je Poljud zbog osobnih motiva. I tu otprilike prestaje svaka provjerena priča jer je ostatak prijelaznog roka obojen - plavim.

Zdravko Mamić odlučio je osnažiti Rijeku, svog novog nogometnog prijatelja na sceni. Pa im je dao sedam igrača, ako ćemo brojiti “pupčane” Maleša i Borasa. Plaće ne idu u nebo, to je sigurno, maksimum je 150 000 eura + premije... Odštete su nepoznate u “slučaju Osijek” gdje je Rijeka spasila Gradski vrt s kupnjom “poklon paketa”.

U domicilnim okvirima, Matjaž Kek (i njegov dolazak je pogodak!) u rukama ima vrlo potentnu momčad koju su mu stvorili sportski direktor Juričić u suradnji s predsjednikom Miškovićem. Ima tu iskustva, ima mladosti (Lešković, Kramarić...), ima brzine, ima i snage. Sve ispod ponovnog mjesta u Europi (a neki kažu i drugog mjesta), bila bi, objektivno, promašena sezona. S obzirom na financijska ulaganja, ali i igrački kapacitet.

Uvijek može bolje, umjesto Cesarca mogao je doći Klasnić, umjesto Sharbinija - Mladen Petrić (prvi pao na pamet). Ali, polako, riječki projekt tek je započeo, baš ništa ne dolazi preko noći. Vrlo je vidljiva razlika između ljeta 2012. i onog lanjskog. Prošli blagdani? Bočni igrači zaobilazili su Bijele u širokom luku, sada Partizan radi sve da Libijac iz Jagodine (najbolji lijevi bek prvenstva!) ne dođe na Kantridu. E, to je promjena. I to značajna. Ako Rijeka nastavi rast na svim poljima (rezultat, klupski ugled, logistika...), teško je reći gdje je granica. Cilj se zna - uzeti Dinamu naslov u iduće dvije godine!