Tomislav Židak: Originalni Messi i njegova kopija mogu zajedno

ZAGREB - Nedavno sam susreo negdašnjega malonogometnog majstora Borisa Ćosića. Nakon što je u Kutiji šibica bio proglašen najboljim haklerom i izjavio da mu je “životni san igrati u Hidroelektri” bio je i urednik nogometne rubrike Sportskih novosti. Na vrijeme je napustio novinarstvo i posvetio se pametnijim stvarima, ali nogomet mu je ostao u krvi. Nakon što smo u Domagoju prevrnuli uspomene, Ćosić je, “inspiriran” zelinskom kraljevinom, rekao: - Impresioniran sam trojicom vječnih autoriteta - Isusom Kristom, Leonardom i Maradonom. A najbolji hrvatski nogometaš svih vremena je Luka Modrić...

Pobunio sam se, jer znam barem trojicu boljih. Ne od Isusa, Leonarda i Maradone, ali od Modrića - da! No, kad sam čuo da je Barcelona poželjela bivšega Dinamova igrača i spremna je otkupiti njegov ugovor od Tottenhama za 33,000.000 eura, riječi prijatelja Ćosića počele su mi nagrizati dušu. Možda je doista bio u pravu?

Sjećam se jednog nadarenog klinca, kojega je nesposobno Dinamovo rukovodstvo spakiralo u Mostar, zajedno s trenerom Deverićem i izvjesnim Đidićem. Kaljenje u bosanskoj ligi i utakmice po kasabama, to je kao da ste ga poslali u misiju iz koje se neće vratiti. No, nekoliko mjeseci kasnije, kada sam opet razgovarao s Deverićem, rekao je: - Luka je najbolji igrač bosanske Premierlige.

Kasnije je to i službeno potvrđeno, tamo je naučio bježati od krampona brutalnih gladijatora, čija je nogometna filozofija - “uniđi”, kao što danas uspješno izmiče engleskim “krvnicima”, koji prije treninga, u spavaćoj sobi, pred špiglom, uvježbavaju klizeće startove, gađajući samo dva cilja - gležnjeve i koljena.

Kada je 2005. Niko Kranjčar napustio Dinamo, jer Zdravko Mamić nije mogao slomiti njegov karakter, utješio ga je Ilija Lončarević: - Imaš boljeg igrača od Nike. Luka Modrić...

Nije bio daleko od istine, no ponovila se još jednom priča da “ Boban i Prosinečki ne mogu zajedno”. Tako se pojavila i izmišljotina da ni “Luka i Niko ne mogu zajedno”. Prvorazredna glupost Dinamovih trenera, koji nisu znali prepoznati Božji dar. No, Dinamo je sve Božje darove uspio upropastiti. Nevjerojatan “talent”.

Zadarski trener Tomo Bašić “bedinerio” je Luku od najranijih dana. Vodio ga je u Hajduk pa su mu rekli da se “vrati kući i čeka novi poziv”, a znali su da ga više nikada neće zvati i već su prepoznali Gregurevića, nije ih zanimao slabašni izbjeglica iz Obrovca, koji je živio u Zadru, u skromnom sobičku s jednom električnom pećicom, kojemu je otac tesao kostobrane od drveta i koji nije znao što je - naranča! No, Tomo Bašić ga je odveo u Zagreb, Zdravko Mamić ga je prepoznao, dao mu pristojne uvjete i gurnuo ga u ruke Iliji Lončareviću. Ali, njegov križni put nije završio, seljakali su ga od Mostara do Zaprešića, a “slijep” je bio i izbornik Kranjčar, kada ga je držao u “frižideru”, jer ni on nije na početku vjerovao da može igrati s dvojicom playmakera, Nikom i Lukom.

Zagreb je ukleti nogometni grad pa tako Dinamo sa svim genijalnim desetkama nije uspio ostvariti ni pristojan europski rezultat. Osim Štefa Lamze, koji je posrnuo u polufinalu Kupa velesajamskih gradova. Rajko Janjanin pobjegao je u Zvezdu i protiv Maradone na “marakani” odigrao utakmicu za pamćenje, Marka Mlinarića je Vlatko Marković početkom osamdesetih već “ukrcao na vlak za Banjaluku”, radi kaljenja, Zvonimir Boban karijeru je počeo u Hajdukovu internatu, gdje, poput Skoblara i Modrića, nisu prepoznali njegovu nadarenost, Prosinečki je svoje najbolje igre odigrao u Zvezdi, čija je Dinamo bio najizdašnija filijala, a Luka Modrić, unatoč svojoj genijalnosti, nije uspio Dinamu priskrbiti sitnu utjehu - proljeće u Europi. Sve te genijalne desetke ostale su Dinamu dužne...

Danas Modrića pokušavaju usporediti s Bobanom. Iako je on tek peta “desetka” školovana u Dinamu. Najveća je Zvonimir Boban. Osim što je u AC Milanu igrao s Van Bastenom, Gullitom i Rijkaardom, 1994. godine osvojio Ligu prvaka u Ateni, pobjedom 4-0 nad Barcelonom, pet godina kasnije osvojio je s Milanom naslov talijanskog prvaka koji se i danas pamti kao “Bobanov scudetto”. Nije još nadvisio ni “Dinamov broj dva” Roberta Prosinečkog, koji je, kao gastarbajter odveo Zvezdu iz “šumadijske palanke” do naslova europskoga klupskog prvaka, bio najbolji igrač svjetskog omladinskog prvenstva 1987. godine u Čileu i igrao u Realu i Barceloni. Nije nadvisio ni Mlinarićev “bal na vodi” iz 1982. godine. No, on je svakako jedna od pet Dinamovih desetki.

Chelsea i Tottenham su se borili za njega, Spursi su platili 21,000.000 eura. Danas Barcelona nudi 33,000.000, no bogati židovski klub iz sjevernog Londona vjerojatno će podići rampu - nije na prodaju. Ni šef Manchester Uniteda, Alex Ferguson, nije hladan prema malom nogometnom geniju, koji tako vješto, jer ima radare na leđima, zaobilazi bezdušne gladijatorske startove u Premierligi. Na Old Traffordu je po ocjenama engleskih novinara bio prvo ime...

I karakterno je čvrst, Harry Redknapp mu je dao kapetansku traku. Znam da je neizmjerno zahvalan prvom treneru Tomi Bašiću i meceni Zdravku Mamiću, ali je, kao i svi naši igrači, “malo poludio” kada su mediji u pitanju. No, u Engleskoj je najprije naučio prezirati medije. I to je OK, jer mediji znaju biti vrlo neugodni i šašavo znatiželjni. Što se ovog novinara tiče, zadnji intervju s Lukom Modrićem napravio sam davno. Ali, postavio bih samo jedno pitanje prije nego što se nastavim diviti “našem Messiju”, koji će uskoro igrati uz originalnog na Camp Nou. Pitam ga je li ikad nazvao Štefa Deverića, svoga prvog profesionalnog trenera, promotora, stručnjaka opsjednutog njegovim talentom, ili je izgubio njegov telefonski broj? U trenutku kada je njegov transfer veći od Bobanova (12,000.000 dolara za prelazak u Milano), kada ga žele Barcelona i Manchester United, kada zarađuje 70.000 funti tjedno, više i od legendarnog Bokšića u Middlesbroughu, kada je čak možda moj prijatelj Boris Ćosić u pravu da je Modrić najveći, moje divljenje bilo bi beskrajno da samo jednom okrene telefonski broj Stjepana Deverića i kaže mu: “Hvala”. Samo to!