TAKTIČKA ANALIZA Kovačeva vizija pozicije Rakitića i Modrića nije loša, ali izvedba - zapinje!

Današnji nogomet”, govorio je prije šest godina Arrigo Sacchi, “vrti se oko toga kako karakteristike pojedinih igrača uklopiti u kolektiv. Zato viđamo sve veće raslojavanje uloga igrača i njihovu specijalizaciju, ali to je znak slabosti. U mom nogometu, igrač koji ima loptu postaje playmaker. No, netko poput Claudea Makelelea to ne može - iako je, naravno, sjajan u osvajanju lopte razbijanjem suparničkih napada. Je li nogomet kolektivna i harmonična igra? Ili je pitanje postavljanja x broja talentiranih igrača i y specijalista kao njihove protuteže?”

Proslavljeni trener, koji je prije petnaestak godina stvorio veliki AC Milan i s njim osvojio dva europska naslova, a Italiju 1994. odveo u finale Svjetskog prvenstva, gorljivo je zagovarao univerzalnost i odbijao specijaliziranje uloga. “To je reaktivni nogomet, kod kojega momčad nije više od zbroja individualnih kvaliteta igrača - a upravo to bi trebala biti i cijela poanta taktike”, objašnjavao je.

Očito je da Niko Kovač pripada istoj školi razmišljanja. Taj je stav, uostalom, zadnjih godina postao i dominantan u vrhunskom nogometu, nakon što su najutjecajniji stratezi poput Pepa Guardiole i Jürgena Kloppa preokrenuli trend o kojem je s nezadovoljstvom govorio Arrigo Sacchi.

Polivalentni igrači

Ono što je dodatno zanimljivo kod Kovača je to da slaganju momčadi pristupa sa svjetonazorske strane. Kad kaže da na “poziciji defenzivnog veznjaka nemamo velikih problema”, jer “naš nogomet teži građenju igre” i da “svi moraju biti polivalentni”, njegovi razlozi su otvoreno ideološki. A to je razina argumentacije na koju u Hrvatskoj - gdje se većina medijskih analiza još uvijek zasniva na ezoteričnim obrazloženjima poput inspiracije i “veće želje za pobjedom” - nismo posve navikli.

S izbornikom sam razgovarao uoči ljetošnjeg Svjetskog prvenstva, kada još nije bio siguran (ili nije želio otkriti) hoće li doista Brazilu suprotstaviti momčad bez klasičnog defenzivnog veznog - ‘holdera’, kako to zovu Englezi, odnosno ‘razbijača’, kako je uvriježeno u Hrvata. No, rekao je ovo: “Uloge igrača konstantno evoluiraju, čak i unutar istog sustava. Nekad se igralo s dvojicom razbijača i jednom klasičnom desetkom. Danas možda jedan defenzivni vezni može biti primarno razbijač, ali važnije je imati igrače koji su dobri u građenju igre”.

A to je naprosto istina.

Uloga defenzivnog specijalista u veznom redu razvila se ne samo kako bi se pružila zaštita kreativcima, nego i da bi se blokiralo suparničku ‘desetku’ - tradicionalnog playmakera koji je nalazio puno prostora u ‘rupi’ između sredine i napada. Kao odgovor na to, treneri su pomaknuli svoje razigravače u pozadinu veznog reda, gdje je sada bilo više prostora - to se, primjerice, dogodilo Andrei Pirlu. U međuvremenu su i napadači te napadački orijentirani veznjaci postajali sve fizički spremniji i morali prihvatiti više defenzivnih zadaća, pa je tradicionalna ‘desetka’ gotovo iščezla iz vrhunskog nogometa. Nestaju i napadači koji ne mogu igrati presing - poput Maria Gomeza, kojega je u Bayernu razvlastio neumorni Mario Mandžukić, a njega još kompletniji Robert Lewandowski.

Povećani zahtjevi

Nestaju i defenzivni veznjaci koji ne mogu kvalitetno sudjelovati u izgradnji napada, poput Ognjena Vukojevića, kao i oni koji su samo ‘kreativci’ - poput Pirla, kojeg su u Conteovom Juventusu sprijeda štitila dvojica ‘radnika’, Marchisio i Vidal. Na najvišoj razini danas je vrlo teško naći igrače koji igraju samo u jednom smjeru: viđamo ofenzivce koji neprestano uklizavaju, stopere koji driblaju i prodiru u napad, pa i golmane (Neuer) koji rade ne samo ono što su nekoć radili ‘čistači’, nego i više od toga.

Zahtjevi igre neprestano se mijenjaju i povećavaju, jer to je prirodni slijed evolucije.

Isto je tako istina i da Hrvatska nema svog ‘Luiza Gustava’, kako je to rekao Kovač kad je objašnjavao zašto mu je u Brazilu na najpovučenijem mjestu u veznom redu igrao Ivan Rakitić. Ne, nemamo ni njega, ni svog Sergija Busquetsa, niti bilo što barem približno slično vrhunskom veznjaku koji je primarno defenzivac, ali nije posve neupotrebljiv u organizaciji. Nemamo ni Niku Kovača - igrača, jer često se zaboravlja da ni naš nekadašnji kapetan (a današnji izbornik) nije bio klasični ‘razbijač’. Nije bio ni kreativac, naravno, ali ranije u karijeri igrao je na isturenijoj poziciji sve dok nije došao Slaven Bilić i rekao mu da ga u svakom trenutku želi vidjeti iza lopte, gdje god se nalazila. “On je bio naš metronom, određivao je ritam naše igre i ravnoteža našeg veznog reda visjela je na njegovim leđima. Bilo ga je nemoguće zamijeniti”, rekao je Bilić.

Vukojević se oprostio, Ademi je odabrao Makedoniju, Maleš je mjesecima ozlijeđen, Radošević ne igra, a Badelj ili Brozović nisu baš takav tip igrača. Ivica Vrdoljak? Možda, ali zar 31-godišnji holder varšavske Legije - ili bilo tko drugi od spomenutih - ima mjesta u reprezentativnih 11? Pored Modrića i Rakitića, polivalentnih igrača barem podjednako dobrih kao što su to Kroos i Schweinsteiger; Kovačića koji jako puno obećava, iako igra u promjenjivoj formi; Kramarića kojemu se mora naći mjesto; Perišića koji je bio naš daleko najbolji igrač na SP-u; Halilovića koji je ogromni talent te Kranjčara, oko čijeg se izostavljanja ne stišavaju polemike? I još bi poneki kritičari da igramo s dvojicom ‘pravih’ napadača, jer razina taktičkog diskurza je takva da još uvijek misle kako više napadača automatski znači i ofenzivniju igru…

Uklapanje u momčad

Arrigo Sacchi vjerojatno bi se naježio od neugode na takve sugestije. Isto kao i Guardiola, Klopp, Ancelotti, Löw… Ne pokušati što više tih kreativaca uklopiti u momčad, nego posegnuti za ‘reakcionarnim’ rješenjima, bilo bi grijeh. Modrić i Rakitić morali bi moći odraditi ono što se od njih traži, bez da to znači preveliko žrtvovanje njihovih kreativnih kapaciteta.

Druga je stvar što je igra reprezentacije trenutno jako daleko od željene razine, kako smo vidjeli u užasnoj predstavi protiv Malte. Izvedba itekako šteka, a izbornika možemo i moramo pozvati na red ako se isto ponovi protiv Bugarske, ali taktički svjetonazor i ideologija nisu među stvarima koje bismo mu trebali zamjerati.