ANTE ČAČIĆ U RAZGOVORU ZA JL

Spočitava mi se da nemam karizmu, pa vas molim da mi objasnite - što je to karizma?

 Cropix/Srđan Vrančić

U "Orkanu" na Bukovcu - zagrijavanje za Francusku. Novinari ga opsjedaju, čak i da se najavi BBC, rekao bi - na žalost, niste na popisu! U Parizu 12. lipnja - polijetanje, utakmica istine sa Turcima. Na Stade de Franceu - slijetanje na finale. Fatamorgana? Poznavajući aroganciju Ante Čačića, vjerujte mi, pomislio je i na to...

Gard je ostao isti; 'a tko bi trebao, osim mene, biti hrvatski izbornik?'. Uzalud ga opominjem - Ante, sami smo, ego mu je narastao do neba. Istina, retorika je nešto blaža, frontove je počeo zatvarati, što je start bliži, priklanja se Ćirinoj filozofiji, sa što manje neprijatelja otputovati u Francusku. Na dobrom je putu, iako mu mnogi proriču da će završiti u loncu, kao 'kokot u vinu'....

Prije nekoliko dana, dok smo dogovarali intervju, rekao mi je: 'Čak i da budem europski prvak, nikad nećemo nadmašiti brončane iz 1998. godine.' Razmišlja li i danas tako, dok se jedna generacija pokušava istrgnuti iz Ćirine, Bobanove i Šukerove sjene?

- I danas tako mislim, svjetska bronca ima zlatni sjaj. To je antologijski rezultat hrvatskog nogometa, koji je promovirao Hrvatsku u svjetski poznatu nogometnu naciju, na toj bronci raste naše samopouzdanje, entuzijazam, to mišljenje neću promijeniti, bez obzira na naš francuski rezultat.

Najteža skupina

Je li hrvatski nogomet kapitalizirao brončanu medalju?

- Na žalost, nije! Danas je stanje u hrvatskom nogometu sramotno, depresivno, ponekad i ponižavajuće, jer, iako u nogometašima imamo vrlo dobre promotore u svijetu, Hrvatska nema sređene stadione, niti jedan ne zadovoljava europske standarde, oni koji bi o tome trebali voditi računa okreću glavu od problema i prave se gluhima...

Mislite na vlast?

- O njoj i govorim! Država je odgovorna za infrastrukturu, pa ako svrnete pogled na države koje nas okružuju, mora vam biti nelagodno kada vam u goste dolaze strane momčadi, jer ih ne možemo na pravi način udomiti...

Da ne skrećemo sa zadane nogometne rute, u Francuskoj ćemo se lakše probiti do polufinala, nego proći u drugi krug? Skupina je vrlo blizu grupi smrti?

- Naša reprezentacija se ne smije i neće bojati niti jednog suparnika, svaku, ali baš svaku reprezentaciju možemo pobijediti. Međutim, činjenica je da nam je skupina zahtjevna, u našoj grupi su svi nositelji jakosnih skupina. No, to nam ne daje pravo za povlačenje, nema ni opipljivog razloga za strah, iako respekt prema svakoj momčadi mora postojati. Ne bojimo se, jer nam je reprezentacija satkana od vrlo kvalitetnih igrača, iskusni smo, većina naših nogometaša u nogama ima dva europska i jedno svjetsko prvenstvo, igraju značajne uloge u ozbiljnim klubovima, neki su osvojili Lige petice, neki će igrati i u finalu Lige prvaka, sve je to injekcija samopouzdanja. Ako tome još dodamo ponos, patriotski naboj...

Turska nije biti ili ne biti

Ima li ga još?

- Ja sam ga doživio, ne možete vjerovati s kakvim entuzijazmom reprezentativci dolaze kući i žele igrati za domovinu, usprkos tome što su već napravili upečatljive karijere. Zadovoljili su sportske ambicije, osigurali su se financijski, ostaje im još samo jedna ambicija, reprezentacija. Nadam se da ćemo imati ambijent, u kojemu će se igrači komotno osjećati.

Prva utakmica je uvijek najteža. Turska na Parku prinčeva?

- Najvažniji je prvi korak. Tursku doista treba respektirati, nacija s puno nogometne strasti, energije, koja je sjajno finiširala u kvalifikacijama, puni su samopouzdanja. Ipak, nije nam to utakmica biti ili ne biti, i nakon tog sudara, makar bili i karambolirani, još je šest bodova u igri. U svaku utakmicu ulazimo s ambicijom da je dobijemo...

Što vas najviše brine? Iniesta, koji igra nogomet kao što Federer igra tenis, Diego Costa, čija se arogancija približila čak i vašoj, ili ste najviše zabrinuti zbog umora naših ključnih igrača? Zato ste otišli u London po Miljenka Raka, svjetskog specijalista za kondicijske pripreme?

- Zajedno smo radili u Dinamu i dobro smo se slagali. Dugo je u nogometu, bio je na dva finalna turnira EP-a sa Slavenom Bilićem, treba nam njegovo iskustvo, ponajviše što nekoliko igrača ima dodatni dio sezone, treba nam čovjek koji se snalazi u takvim uvjetima, čovjek koji zna nivelirati opterećenja. Pripreme neće za sve igrače imati jednaki intenzitet. Dobar dio priprema odradit ćemo bez Modrića, Kovačića, Rakitića i Mandžukića, o njima će Rak posebno voditi računa. On je doista jaki igrač našeg stručnog teama, momčad ga akceptira, on je istovremeno i dobri duh svlačionice...

Kako ćete riješiti lijevog beka? Nema Pivarića...?

- Taj problem mogu riješiti samo na dva načina; da ‘zaposlim’ ljevaka, kao i bivši izbornici, ili koristiti jednog od dvojice dešnjaka, koji su se dokazali kao upotrebljivi na toj poziciji. Dakle, ili Strinić, ili Vrsaljko i Vida...

I Ćorluka je na toj poziciji odigrao svoju najbolju utakmicu?

- Bila mu je to utakmica karijere, ali ga, ipak, ne mislim koristiti kao lijevog beka.

Držite li u talonu sva tri sustava igre, o kojima ste govorili uoči pripremnih utakmica, ili ste od nekih odustali?

- Naša reprezentacija ima naviku igrati s četiri igrača u zadnjoj liniji, to je baza. Naš koncentrat kvalitete je u veznoj liniji, za koju vi kažete da je najbolja vezna linija u Europi. Ne bježim od toga. Iako je daleko do utakmice s Turskom, zna se 80 posto igrača koji će započeti utakmicu...

Smeta li vas podbadanje Ćire Blaževića? Staračka zloća ili trenerska ljubomora...?

- Neizmjerno cijenim gospodina Blaževića, puno je stariji i puno godina je u trenerskom poslu, drago mi je da je ostao dosljedan u svojoj nedosljednosti. Mislim tu na odanost Franji Tuđmanu. Obećavao je mnoge stvari, želi nam dati do znanja da je blizu nas, ‘djeco moja, Ćiro vas gleda’, ali mora shvatiti da i drugi treneri imaju pravo na priliku. Malo je, ipak, tašt, jedino on misli da ima pravo govoriti o hrvatskoj reprezentaciji. No, koliko znam o njegovim nedosljednostima, nije skočio s Ciboninog tornja, niti se iselio iz Hrvatske, kada sam ja postao izbornikom. Ali, razumijem Ćiru, nogomet je ‘viagra’...

Gdje su igrači Hajduka?

Muči li vas što na popis ne možete uvrstiti igrače iz Hajduka i Rijeke?

- To me doista muči. Euro će biti prilika da pokažemo koliko doista volimo svoju reprezentaciju, ili smo se definitivno klubaški podijelili? U ovom času Hajduk, osim Lovre Kalinića, nema igrača koji može kandidirati za nacionalnu momčad. Nogomet je izgubio Međimurje, Slavoniju, Zagorje, nemamo Karlovac, Mađari spašavaju Osijek, u nogometu je kaos. I sada postavljamo pitanje, zašto nema igrača iz Hajduka? Jer ih nema!

Kada biste mogli uzeti nekog igrača iz generacije ‘98., vjerojatno biste najprije posegnuli za Jarnijem?

- Ne, uzeo bih Šukera! On je bio najbolji strijelac, poseban igrač, kad bi primio loptu, bila bi šansa. Ali tamo su bili Boban, Prosinečki...

Da li biste pogriješili s Prosinečkim, kao Ćiro?

- Bilo bi tendenciozno kada bih rekao da ne bih pogriješio, ali je danas činjenica da je i Ćiro svjestan svoje pogreške. Iako vjerojatno to nije učinio namjerno...

Slažete li se s Ottom Barićem, koji tvrdi da u Europi ima barem osam jačih reprezentacija od Hrvatske?

- Možda ih je i više, a možda i manje, ali je činjenica da ne možemo reći da smo najbolji. Reći da smo bolji od Španjolske, Francuske, Njemačke, Engleske ili Belgije, bilo bi neodgovorno i bahato. Oni su europski vrh.

Marko Rog vas je u finalu Kupa uvjerio da mora biti na popisu? A Strinić?

- Rog me nije uvjerio na to u ovoj utakmici, on je igrama u Splitu skrenuo pozornost na svoj talent, dolaskom u Dinamo samo je to prisnažio, posebno igrama u mladoj reprezentaciji, jedna utakmica ga ne može ni približiti ni udaljiti od popisa. Ivan Strinić igra u viceprvaku Italije, gledao sam ga 50 minuta u Milanu na utakmici Inter - Napoli, igrao je vrlo dobro, u razgovoru s njima sam osjetio da dobro trenira, sjećam se i da je dobro igrao u Poljskoj na prošlom Euru, o njemu treba voditi računa.

Svaki izbornik je imao pravo “na jednog svog”. Ćiro je u Francusku vodio Mamića, Otto Barić nas je uveseljavao s Tapalovićem, Cico Kranjčar sa sinom Nikom, Slaven Bilić s Kneževićem, Štimac s Radoševićem, Niko Kovač s Rebićem. Imate vi jednog svog?

- Taj ‘moj’ neće biti iznenađenje, bio je kapetan Dinama, zaslužan za plasman u Ligu prvaka i za dvostruku krunu. Igra u Italiji, radi se o Milanu Badelju, vrlo ga cijenim...

Navijaj u Francuskoj za Vatrene! Osvoji karte za tekmu Hrvatska – Turska na Navijacnica.hr!

Strah od terorizma

Čega se najviše bojite? Gnjevnih hrvatskih navijača, terorista, Inieste ili Terima, ili pak medija?

- Najviše me plaše teroristi, iako će Francuzi učiniti sve da ih spriječe, no, jedna bomba u metrou ili robnoj kući odvući će pažnju od nogometa. Naša utakmica s Turskom? Nadam se da će sve biti dobro, da će biti dobrog nogometa. Nadam se da Hrvatska voli svoju reprezentaciju, da će većina ljudi biti uz igrače, da će zatomiti regionalne i lokalne netrpeljivosti i podjele. Od Inieste i Terima, nisam baš u strahu, niti smo u opasnosti, vjerujem u svoje. Mediji? Ne samo u sportu, mediji su, na žalost, previše žuti, glorificira se crnilo. Kritike se ne bojim, ona mora postojati, smeta me jedino kad me udarite ispod pojasa. Kao, sramota je kao Ante Čačić krenuti iz prvog razreda u Markuševcu, pa završiti fakultet i dobiti nacionalnu momčad u ruke. Spočitava mi se da nemam karizmu, pa vas molim da mi objasnite - što je to karizma?

Nisam mogao zaobići Ćiru Blaževića, ali mi je drago da nismo spomenuli Mamića. I Anti je bilo drago...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 03:43