FELJTON SVI HRVATSKI IZBORNICI

ŠEFOVI GA NISU VOLJELI, ALI NAROD ITEKAKO JEST Tvrdoglavost ga je koštala klupe Vatrenih...

 Dragan Matić/CROPIX

Miroslav Blažević, Branko Ivanković, Ivo Šušak, Martin Novoselac, Srečko Katanec ili Zlatko Kranjčar? Ovo su bili kandidati za Barićeva nasljednika. Vlatko Marković, predsjednik HNS-a, brzo je izabrao svoga favorita. To je bio: Srečko Katanec! Marković je s Katanecom dogovorio sve. Katanec je na sve pristao.

No, premda je već izabrao, Marković je inzistirao na proceduri. Stručna komisija napokon je održala sjednicu i izrekla sud: Kranjčar i Novoselac dobili su 5 glasova, Ivanković i Katanec 3, Blažević i Šušak 2 glasa. Marković je bio iznenađen, a Ćiro je bio duboko pogođen. Objavu rezultata proglasio je najprizemnijom farsom, tvrdio je kako je on sigurno imao četiri glasa - Vukušićev, Lončarevićev, Fiorentinijev i Vlakov. Valjda su mu obećali.

Usporedo s objavom stručne komisije u Hrvatskoj je rastao pokret otpora ustoličenju Srečka Kataneca. Protiv Kataneca su ustali podjednako mediji i javnost. Premda su mediji stalno tražili stranca, koji bi “bio idealan jer nije ničiji čovjek”, Katanec je bio nešto drugo. Tonko Vukušić je upozoravao: “Izbornik stranac sramota je za hrvatski nogomet”. Katanec je podlegao pod pritiskom i koji dan uoči potpisivanja ugovora povukao se, da bi IO HNS-a 13. srpnja 2004. objavio: Kranjčar je izbornik, a Novoselac trener! S nepunih 48 godina Kranjčar, legendarni Dinamov nogometaš, prvi kapetan Hrvatske, trener s imenom i prezimenom, postao je najmlađi izbornik.

Zlatko Kranjčar (Zagreb, 15. studenog 1956) bio je zagrebački nogometni fenomen. Kakav? Dinamo je 1975. zabilježio rekord. Ogled Dinamo - C. zvezda pratilo je 62.100 gledatelja s kupljenim ulaznicama. Bio je to poseban dvoboj. Dinamo je pobijedio 2:0 (strijelci Kranjčar i Miljković), a junak utakmice bio je briljantni 19-godišnjak Zlatko Kranjčar.

Kranjčaru je sve polazilo za rukom, a veliko finale iznimne predstave stiglo je u času kad je pred maksimirskim zapadom, apsolutno najtežim i najspektakularnijim driblingom, tzv. oksfordom, prošao Zvezdina braniča Kerija. Maksimirski je stadion u tom času eksplodirao. Kranjčarova minijatura iz kategorije “za sva vremena” danima se prepričavala u Zagrebu, a svi su klinci od toga dana počeli vježbati “oksford”.

Kranjčar je bio napadač. Povučeni. Špica nije htio biti, jer “centarhalfovi su pregrubi”. Njegova je tehnika bila briljantna, igrao je s obje noge i imao je odličan udarac glavom. Bio je hitar i vladao je raznovrsnim driblinzima. Njegov šut bio je sjajan, jak i vrlo precizan, on volej, najzahtjevniji udarac, nije mogao promašiti.

Kranjčar je bio ekstremni talent. S loptom je mogao sve još u najranijoj dobi. “Čudo od djeteta” stiglo je u Maksimir na selekciju 1965. u društvu s klincima s Ferenčice. Imao je tek devet godina. Kranjčara su u Maksimiru dočekali Ivan Đalma Marković i Zorislav Srebrić. Đalma je odmah uočio talent, no nešto mu je bilo sumnjivo, pa je zapitao Cicu koje je godište:

- Rođen sam 1955. - slagao je Cico, jer u Dinamu nisu primali mlađe od deset godina.

Đalma je shvatio poruku, ali nije stvarao probleme, jer je vidio da mali “ima nešto”. Nešto više no svi ostali. Među inim imao je i ovo: on je s devet godina, kako nam pričaju njegovi suigrači, govorio: “Moj je život nogomet, ja ću biti profesionalni nogometaš”.

Zlatko Kranjčar rođen je, tek toliko da se zna, kao Krajnčar. Krajnčar je bio sve do 1972, a tad je neki birokrat u njegove dokumente upisao Kranjčar. I Cico je ostao Kranjčar. Što se lakše izgovara.

Dinamova škola

Kranjčar je prošao kompletnu Dinamovu školu. I sve ostalo. On je 1967, sa 11 godina, skupljao lopte u okršaju Dinama i Leedsa u finalu Kupa velesajamskih gradova, a sa 12 je bio demonstrator na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu. Pritom je zadivio buduće trenere među kojima je bio i Mirko Bazić.

- Pioniri su na kraju demonstriranja igrali i utakmicu. Gledali smo je. Jedna je akcija išla desnom stranom i uslijedio je centaršut. Kranjčar je zaplivao zrakom prema lopti, propustio je i - pogodio je petom. Lopta je odsjela u mreži. Bio je to nevjerojatan pogodak, nismo mogli prestati pljeskati - prisjeća se Bazić, koji je Kranjčara pod rukom imao od 1974. do 1978.

Prvi ugovor s Dinamom Kranjčar je potpisao u prosincu 1973, a sa 17 godina je zaigrao u prvoj momčadi. Debitirao je 3. ožujka 1974. u Maksimiru u utakmici s Hajdukom pred 60.000 gledatelja. Stigao je na utakmicu tramvajem i nije se nadao da će igrati. No kako Bonić, koji se zagrijavao, zbog ozljede nije mogao zaigrati, Cico je nabrzinu odjenuo majicu s brojem 7 i izišao na igralište. Debi nije bio iz bajke, Hajduk je pobijedio 1:0, a Buljan Dinamovoj nadi nije dao da dođe do daha.

Ipak, palac je bio - gore. Trener Modrih Domagoj Kapetanović nakon utakmice je kazao: “Mali, bilo je dobro”, a publika, koja je od prve prigrlila mladića prepunog ideja i finih poteza, bila je i više no zadovoljna. Fama o Kranjčaru, geniju u modroj majici, rasla je svakom sljedećom utakmicom. Cico, koji je taj nadimak dobio kao dijete, postao je sinonim za Dinamo. Njegova je popularnost bila tolika da je bio model za Dinamovu maskotu koju je izradila Jugoplastika, koja je negda hranila pola Splita. Bila je to lutka od plastike, koja je postala omiljena dječja igračka.

Kranjčar je bio najspektakularniji Dinamov igrač u sedamdesetima. Bio je odličan u sezoni 1978/79, kad je NSJ uskratio Dinamu naslov prvaka, i blistao je u generaciji ‘82, koja je pod Ćirom igrala atomski nogomet i koja je nakon 24 godine čekanja u Maksimir donijela naslov prvaka.

Premda je bio jedan od najboljih igrača mlade reprezentacije, Kranjčar je za A-vrstu Jugoslavije odigrao skromnih 11 utakmica (tri pogotka). Problem je bio u tome što je igrao za Dinamo. On je, naprimjer, bio najbolji igrač YU lige u proljeće 1982, ali to nije bilo dovoljno ni da bude u širem kadru za SP u Španjolskoj. Da je igrao za Crvenu zvezdu ili Partizan, sigurno bi nanizao pedeset utakmica u jugoslavenskoj reprezentaciji. On je mogao u Zvezdu protiv koje je redovito igrao izvrsno (8 pogodaka u 17 utakmica). Kad je naime 1983. bio u konfliktu s Ćirom Blaževićem, Zvezda je vrtjela Kranjčarov zagrebački broj, ali on je ponudu glatko odbio. Da bi umjesto u Zvezdi završio u bečkom Rapidu. Za koji je igrao do 1990.

Kranjčar je 1990. bio kapetan 14 veličanstvenih - Ladić, Gabrić, Kranjčar, Vulić, Peršon, Židan, Dražić, Čelić, Kasalo, Shala, Cvjetković, Asanović, Mladenović, Mlinarić - koji su zaigrali za Hrvatsku u prijateljskome ogledu s SAD-om. Potom je igrao i s Rumunjima. Za Kranjčarom-trenerom dugo se vukla rečenica: veliki igrač - mali trener.

Što je bilo nepošteno i netočno. Cico Kranjčar je, bez ikakve dvojbe, veoma dobar taktičar, on ima osjećaj za igru i dar za prepoznavanje igrača. Premda je bio osobiti individualac, njegov je prvi trenerski rezon da “bez kolektivne čvrstoće nema rezultata”. Kad je vodio Segestu, ujesen 1994. pobijedio je Croatiju 2:1. Potom je u drugom dijelu sezone, u proljeće 1995, stigao u Maksimir i ta njegova pobjeda sa Segestom, koju je dan i noć slavio s Đurom Brodarcem, stajala je Croatiju naslova prvaka u dramatičnoj utrci s Hajdukom! Začudo, iako je s Croatijom 1996. osvojio dvostruku krunu, morao je napustiti Maksimir. Bili smo u Maksimiru tog jutra kad je dobio otkaz. Bili smo samo on i mi. Svi ostali bili su na EP-u u Engleskoj. Cicu su emocije potpuno svladale, nije mogao zaustaviti suze.

Sukob s Canjugom

Dvije godine potom, nakon što je s Croatijom ponovo osvojio obje krune i izborio plasman u Ligu prvaka, napustio je Maksimir zbog teškog sukoba sa Zlatkom Canjugom: “Nisam mogao dopustiti da mi pamet soli nogometni anonimac”. Povratka u Maksimir više nije bilo, jer nikad nije bio u ljubavi sa Zdravkom Mamićem.

S Mamićem se osobito dohvatio kao izbornik. Sin Niko postao je kod tate standardan u reprezentaciji. Ali događalo se nešto neobično. Cico je Niku mijenjao u svakoj od prve četiri Nikine utakmice. Novinari su znali o čemu se radi (nedovoljna fizička sprema), ali ipak su pitali izbornika - zašto. A Cico je samo prstom pokazivao prema Maksimiru. Koji, očito, nije dobro funkcionirao. Kasnije su između Kranjčara i Mamića letjele i teže riječi.

Jedna od referenci koje su Kranjčaru donijele izborničku palicu bila je i ova: on je jedini trener koji je uspio biti prvak Hrvatske s klubom koji se nije zvao Dinamo (Croatia) ili Hajduk. Cico Kranjčar je 2002. bio prvak sa Zagrebom. Koji je igrao krasan, aktivan, vrlo ofenzivan nogomet.

Kranjčar je s reprezentacijom Hrvatske (2004-2006) suvereno protutnjao kvalifikacijama za SP. Kranjčarova uzdanica najčešće je bila momčad: Pletikosa (Butina) - Šimić, R. Kovač, Šimunić - Srna, Tudor, N. Kovač, Babić - Kranjčar - Pršo, Klasnić (Olić).

Kranjčarovih kvalifikacija za SP u Njemačkoj osobito se dobro sjećamo po tome što nas je Lothar Matthäus, izbornik Mađarske, potjerao s priprema mađarske reprezentacije za ogled s Hrvatskom u Zagrebu. “Ne može hrvatski špijun biti u hotelu u kojem se Mađarska priprema za dvoboj s Hrvatskom”, poručio nam je Matthäus preko glasnogovornika Saveza. Cico nas je osvetio. Hrvatska je u prvoj utakmici kvalifikacija samljela Mađare u Zagrebu. Kranjčar je potom nadvisio Švedsku u gostima i već nakon dva kola jednom je nogom bio u Njemačkoj.

Savićevićeve optužbe

Kranjčar je kvalifikacije završio kao prvi u skupini sa sedam pobjeda i tri remija. Bilo je iznenađenja. Iznenadila je Bugarska sa 2:2 u Zagrebu, senzacija je bilo 1:1 s Maltom na Malti u utakmici koju su pratili neopisivi incidenti hrvatskih navijača. Iznenađenje je (poglavito zbog loše igre) bilo i 0:0 s Mađarskom u Budimpešti. I tu utakmicu proželi su incidenti hrvatskih navijača. Koji su bili toliki da je Marković kazao: “Sram me kao nikada u životu”.

Kranjčar je od SP-a očekivao mnogo, spominjao je i finale, no zapeo je u skupini s Brazilom, Japanom i Australijom. Hrvatska je vrlo solidna bila u dvoboju s Brazilcima (0:1), no bila je loša u igri s Japanom (0:0) i neuvjerljiva u odlučujućem ogledu s Australijom (2:2). Novinari su Cici Kranjčaru zamjerali štošta, a prije svega druženje s menadžerima i nekim čudnim ljudima u hotelima u kojima je odsjedala reprezentacija.

IO HNS-a zaključio je kako Hrvatska u Njemačkoj nije igrala dobro, a Marković je čekao samo lagano izbornikovo posipanje pepelom i priznanje “nismo igrali dobro”, pa da Kranjčar ostane i sljedeći ciklus. Ali Kranjčar ni pod razno nije htio prihvatiti zaključak da je Hrvatska igrala loše. On nije vidio u čemu je pogriješio. I bio je to kraj s Hrvatskom.

Kranjčaru se, kad ga se želi oblatiti, spočitava “zeleni silvanac”. Priča “Kranjčar i piće” vukla se dugo, a eskalirala je kad je bio izbornik C. Gore. U času kad su Crnogorci vodili u skupini Savićević je smijenio Kranjčara. Savičević o povodu smjene prvo nije htio govoriti, no napokon je kazao:

- Nisam ga doveo Kranjčara tek tako, no prevarili su me ljudi koje sam kontaktirao, koji su mi rekli kako čašica baš i nije toliki problem. Ti ljudi su me prevarili, jer ako vi taj problem imate u 10 ujutro, pa u 16 i napokon u 22 sata, onda je to zaista problem. Problem je postojao otpočetka, mnogo smo o tome razgovarali, napokon smo doveli i suprugu da bude s njim. Da ne ulazim u detalje o zabrani točenja alkohola u hotelu. Probali smo sve, ali nije išlo.

Kranjčar je odmah odgovorio: - Savićević je izrekao veliku laž. On jednostavno traži opravdanje za svoj potez. Da sam to što mi gura Savićević - alkoholičar - nikad ne bih mogao doći do Irana. Zna se kakvi su u Iranu zakoni - kazao je Kranjčar za ISNU, iransku novinsku agenciju.

Sa silvancem ili bez njega, Zlatko Kranjčar je opet - iznimno dobar trener.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:37