Reporteri Jutarnjeg na ulicama Poznanja: Kockice jurišaju, navijači na ulicama, čak 15 tisuća Hrvata u Poljskoj!

Dosadna kiša koja je padala od ranog jutra u Poznanu nije pokvarila atmosferu među hrvatskim navijačima koji su okupirali glavni gradski trg, napunili su kafiće i štekate, pilo se i pjevalo dok se čekao meč s Talijanima.

U rano popodne atmosfera se već dobro zahuktala, a trgom je odzvanjao poznati refren:

"Bježite ljudi, bježite iz grada jer ovdje igra Hrvatska."

Glavna je pitanje bilo : A gdje su Talijani?

Visoki mladić sa megafonom zaustavio se pred terasom punom navijača u crveno-bijelo-plavim bojama.

- Pa s kim mi to danas igramo? Je li s Francuzima?

- S Talijanima! - čulo se iz gomile!

Pa gdje su ti Talijani? U Poznanju ih nema. Da nisu promašili grad - uzvratio je mladić s megafonom, a iz gomile hrvatskih navijača čuo se smijeh.

Talijani se na trgu nisu pojavljivali iako su Hrvati bili izvrsno raspoloženi.

U sljedećem trenutku Talijani su stigli na trg. Točnije bila je to lutka na napuhavanje u dresu "azzurra", nosili su je veseli hrvatski navijači pjevajući seksistički refren: "Baci sisu da se igramo, da se igramo..." Valjda ih Uefa neće kazniti.

Policije nije bilo toliko puno kao na utakmici protiv Irske, ali su domaćini građevinskim mrežama u rano jutro osigurali gradske spomenike da se Hrvati ne bi penjali i vješali svoje zastave. Ipak se jedan mladić u trenutku zanosa popeo se na spomenik, okružila ga je policija, ali je prošao bez sankcija jer je izgledao benigno.

U Poznan su došli Hrvati sa svih strana domovine, ali i svijeta.

Na terasi Columbus puba zatičemo vesele Slavonce, društvo iz Davora, rodnog mjesta našeg reprezentativca Ivice Olića koji je nažalost zbog ozljede morao propustiti Euru.

Tu je Ivičin brat Marin koji je redovito uz hrvatsku reprezentaciju. Upoznaje nas sa svojim sumještaninom Tihomirom Pišonićem. On je odjeven u bijelu trenerku hrvatske reprezentacije, ima crveno-bijeli šal oko vrata i na glavu crvenu kapu s obilježjima minhenskog Bayerna. Nosi skijašku masku sa crveno-bijelo-plavim bojama.

- Ja sam slijep - kaže nam 44-godišnji Tihomir, rodom iz Davora a živi u Zagrebu.

- Invalid sam Domovinskog rata. Stradao sam u u Mostaru 1993. godine, bomba je eksplodirala ispred mene. Šrapneli su me izrezali po cijelom tijelu i tada sam izgubio vid. Ne vidim ali to me nije spriječilo da dođem podržati reprezentaciju Hrvatske - priča nam Tihomir.

Ovo mu je prvi put da će biti na utakmici Hrvatske na jednom velikom natjecanju. Navijač je Dinama i zbog Ivice Olića s kojim se poznaje od djetinjstva često je bio na proslavama velikih pobjeda.

- Ulaznicu sam kupio preko Hrvatskog saveza slijepih. Želio sam doći na utakmicu s Italijom. Stadioni su prilagođeni slijepim osobama i rekli su mi da ću imati slušalice sa audio prijenos. Ne znam na koji jezik će biti prijenos, ali nije mi ni važno. Važno mi je da sam došao ovdje sa svojim prijateljima i da proživljavam ovu prekrasnu atmosferu.

Tihomir je blizak prijatelj s Marinom, ali i sa Ivicom Olićem.

- Dok je Ola igrao u Dinamu zajedno smo pjevali na jednom natjecanju.Bilo je to u Šibeniku, svirao je tamburaški sastav iz Davora, Satir, a Ola i ja smo pjevali: "Ne dirajte mi ravnicu".

Dok pričamo negdje s trga čuju se tamburaši.

- Je li to naš Satir - pita Tiho i zove nekoga na mobitel. - Mi smo na trgu, ajde dođi. Pa šta ti je proći tisuću i pol kilometara. Kako je!? Pa već vodimo 1-0 - šali se Tihomir.

Trgom odzvanja Thompsonova "Lijepa li si", a iza nas nazdravlja društvo Hrvata iz Australije. Sve mladići u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, prva generacija naših iseljenika "down under".

Ivica Jurjević, 34-godišnji financijer, ne treba reći da je od glave do pete u bojama Hrvatske, kaže nam da su stigli iz Wollonganga, grada sat vremena udaljenog od Sydneya.

- Inače smo svi porijeklom iz okolice Zadra. Neki smo rođeni u Hrvatskoj, a neki u Australiji, ali svi govorimo hrvatski i srce nam kuca za našu domovinu. To je naš narod - kaže nam Ivica i ponosno pokazuje transparent koji su napravili.

- Rekao sam prije Eura, Hrvatska će nakon tri utakice imati devet bodova i zabit će devet golova. Talijane pobjeđujemo 3-0.

Za susjednim stolom upoznajemo se sa Josipom Orešićem Ripsom, 39-godišnjim poreznim savjetnikom iz Frankfurta. Kaže nam je da je rođen u Zagrebu, ali da je cijeli život proveo u Njemačkoj. Večer prije svim srcem je navijao za Njemačku.

- Živim u Njemačkoj. Naravno da navijam za "elf" kad igraju i radujem se svakoj njihovoj pobjedi, ali moje je srce hrvatsko. Poslije utakmice idemo kod rodbine u Zadar, ali ostajemo uz Hrvatsku do kraja Eura - kaže Josip.

S njim je u društvu Hrvat iz New Yorka. Kaže da se zove Mark Dinko i kroz smijeh objašnjava da ima dugu i kompliciranu životnu priču.

- Otac mi je iz Vinišća, a mater iz Drniša. Rođen sam u New Yorku, a sad živim u Frankfurtu. korak po korak do Hrvatske. Nije bilo šanse da propusti utakmice hrvatske reprezentacije u Poljskoj. Rekao sam šefu da mi je odmor fleksibilan i da oivisi o Biliću i njegovoj momčadi.

- Je li se već mogu nabaviti ulaznice za četvrfinale - pita nas Mark. - Super je atmosfera. Ali stvarno mislim da su Talijani falili grad u kojem se igra utakmica sa Hrvatskom.

Karlo Stjepanović je iz Bielefelda, ali je rodom iz Banja Luke. U Poznanu je s grupom prijatelja u kojem je i jedan Australac. - Hrvat iz Australije - ispravlja nas on.

- Najvažnije je da naši reprezentativci daju sve od sebe, kao što je bilo protiv Iraca kad su da li srce i dušu, a onda rezultat neće doći u pitanj - kaže nam Karlo.

- Ma bit će 2-0 za Hrvatsku - euforično poručuje onaj Hrvat iz Australije.