MARIO MANDŽUKIĆ

POSVETA NAŠEG NOGOMETNOG EKSPERTA JEDNOM OD NAJVEĆIH HRVATSKIH IGRAČA SVIH VREMENA Neshvaćeni genije pobijedio je sve osim Guardiole i Sarrija

Govorili su, eto, da nije tehničar, da nije fox in the box, da nema svoju poziciju, da nije klasični napadač, da treba mijenjati sustav da ga se iskoristi kao neku falšnu devetku, da igra s kartonom u startu, da statistički ni formacijski, jednostavno, nije taj. A Mario Mandžukić je u karijeri osvojio 22 trofeja, prvi je Hrvat koji je zabio u finalu Lige prvaka, a s Hrvatskom je, eto, postao viceprvak svijeta
Mario Mandžukić u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji protiv Francuske
 Tom Dubravec / CROPIX

Zvučalo je čudno. Jer, jednostavno, od njega nismo navikli na takve odluke. Zvučalo je kao da staje, a on, zapravo, nikad nije stao. Zvučalo je kao da nema snage, a on je baš uvijek imao snage. Zvučalo je kao da diže ruke, a on ih je redovito gurao u rov, kako bi kopao, do iznemoglosti.

Da, odlazak Marija Mandžukića u Katar, u to groblje slonova, vukao je sa sobom remorker svega. No ponajmanje neke realnosti. Jer, Mario Mandžukić oduvijek je bio sinonim za razbijanje mitova. Pa i jesenas, kada je odbio sve da se još jednom dokaže. Kada je kazao hvala, ali ne hvala na sve ponude. Kada je svojim urođenim sindromom inaćenja gorio da pobijedi i Maurizija Sarrija.

Ključno ljeto Mandžukićeve karijere odvijalo se 2012. godine, na Euru, gdje je golovima Irskoj i, posebice, Italiji odškrinuo vrata velike karijere. Koje ćemo tek možda jednom postati svjesni.

Eduardova zamjena

Kada je Dinamo ostao bez Eduarda, vladala je panika može li ga Mandžukić zamijeniti. Uspio je. Isto je napravio i u reprezentaciji, gdje je, na neki način, morao mijenjati Ivicu Olića. U Bayernu je istisnuo Gomeza, u Juventusu zamijenio Teveza, pa na leđa slagao Moratu pa Higuaina. Iako je, gdje god došao, u startu bio prekriven debelim slojem skepse. Pratio ga je Ćirin sindrom “đilkoša”, koji ga je silno živcirao, ali pratio ga je i vlastiti karakter, koji je miješan sa životinjskom snagom i radoholičarskom crtom, gdjekad stvarao lika doslovce ispalog za prototip Stublićevog “Neprilagođenog”. Svađao se, bježao da bi igrao nogomet, nabijao lopte, na početku karijere u Slavonskom Brodu mijenjao pozicije, redao nesmotrene kartone, gafove, izbjegavao novinare... Imao je mana, ali i karakteristika koje su ga stavljale među one koje je tako lako mrziti. No, njega, jednostavno, nikad nije bilo briga. No ispod te mladenačke hirovitosti ali i shvaćanja vlastite osobnosti, skrivao se čudesan igrač. Osobenjak, introvert, tvrdoglav u božju mater, ali i pošten tip, kojeg je nepravda silno boljela. U igri glavom, ujedno, jedan od najboljih na svijetu, po fizikalijama jedan od najboljih na svijetu, po volji jedan od najboljih na svijetu.

Kada ge u svoje ruke uzeo Felix Magath, nogometni “bič božji”, i počeo ga šibati svojim manijakalnim metodama, zapravo je krenuo stvarati igrača kakvog danas znamo. Mrkvom i batinom istesao je igrača koji je te 2012. došao u Bayern, gdje su ga - opet - pokapali. No s diplomom Magathova fakulteta, gdje je sirovu snagu preobrazio u veliki forte, bez njemu nepoznate suptilnosti, s - napokon - izučenom i usavršenom igrom glavom, koja mu je u startu karijere bila veliki minus, ovaj je postao lokomotiva koja je vukla Heynckesov Bayern na put prema pet trofeja. U tih godinu-dvije, stvarala se metamorfoza njegove ličnosti. Sazrijevao je putem, iako nikad nije bježao od sukoba. Jurčić, Ivanković, Magath, kasnije i Guardiola, pa i situacija u reprezentaciji koju je u svojoj knjizi opisao i Luka Modrić... Bilo ih je. A opet...

Brojke iza imena

- Pitao sam ga želi li trostruki naslov s klubom ili titulu najboljeg strijelca Bundeslige. Odgovorio mi je da prihvaća svaku moju odluku i da smatra da će svaka biti ispravna. Mario je završio kao četvrti strijelac Bundeslige, ali je zato uzeo sva tri naslova u svojoj prvoj sezoni u klubu. Uzeo je sve. Samo s takvim igračima možete osvajati trofeje.

To je nakon svega izgovorio jedan od najvećih. Jupp Heynckes.

I tu je Mandžukić pokazao odrastanje. Postanak “ratnika s dušom čovjeka”, kako su ga titulirali navijači Juventusa, opijeni njegovom požrtvovnošću, koju nikad nije skrivao. Niti glumatao, to je bio on. A onda bi se, recimo, u mix-zoni preobrazio u nešto posve drugačije. Postajao bi dr. Jekyll.

Govorili su, eto, da nije tehničar, da nije fox in the box, da nema svoju poziciju, da nije klasični napadač, da treba mijenjati sustav da ga se iskoristi kao neku falšnu devetku, da igra s kartonom u startu, da statistički ni formacijski, jednostavno, nije taj.

A Mario Mandžukić je u karijeri osvojio 22 trofeja, prvi je Hrvat koji je zabio u finalu Lige prvaka, čovjek je koji je osam godina zaredom, od Wolfsburga, preko Bayerna, pa Atlética i Juventusa zabio deset ili više golova u sezoni. S Hrvatskom je, eto, postao viceprvak svijeta, igrajući 89 puta, uz 33 pogotka. Na Euru je 2012. podijelio titulu najboljeg strijelca turnira, 2017. je škaricama u finalu Lige prvaka potpisao najljepši pogodak sezone, i to kao mrsko mu lijevo krilo, a 2012. i 2013. se ovjenčao titulom najboljeg nogometaša Hrvatske.

Brojke, dakle, stoje iza njegova imena. No fama je oduvijek bila prisutna. Previše neshvaćeni igrački i napadački genij Marija Mandžukića, “đilkoša” koji traje, daje i ne predaje se egzistirao je kao činjenica, jer njegov profil nije bio umiven. Na stranu ta nepresušna Teslina energija, izdržljivost Damira Martina, ili Federerova mentalna strana, nije nam čak bila ni bitna činjenica da se radi o čovjeku koji je rođen za velike utakmice. Od “onog” Ajaxa u Amsterdamu, preko golova kojima je vodio Bayern do Lige prvaka, pa svih onih reprezentativnih (Srbija, Euro, Island u baražu...) sve do 2018. kada su talijanski novinari morali napisati: “Big game player!”

Prije točno godinu dana, Mandžukić je 2018. pozdravljao s niskom: Real Madrid (2), Napoli (2), Inter, Milan, Roma, Lazio, ključni gol kontra Valencije, pogodak Danskoj, pa Engleskoj, pa Francuskoj, u osmini, polufinalu i finalu Mundijala. Kada je najbitnije, znate na koga računati. Uvijek. Jer, kada netko zabije gol u polufinalu SP-a, a u 120 minuta loptu je u nogama imao točno 14 sekundi, onda je suvišno bilo što dodati.

Nažalost, 2019. je donijela obrat. Omiljeni Allegri, kod kojeg je Mandžukićeva igra svirala allegro, otišao je, a sa Sarrijem je stigao Mandžin juventinski posmrtni piano. Zamro je i ostao neiskorišten, povrijeđen i izdan. Povukao se, ali nije nestao, jer od navijača preko medija, svi su ga se redovito sjećali. Bio je, sa 33 na leđima, opcija i za United, i za opet Bayern pa Borussiju. Bio je “joker zovi”. A onda se odlučio za Katar. I to samo pola godine nakon što je sam izjavio kako se osjeća nikad bolje. No, to je Mario Mandžukić.

- Nije to bila laka odluka, ali koju god sam odluku donio u svojoj karijeri, bila je ispravna - kazao je nakon povlačenja iz reprezentacija, nakon Mundijala, koji je preokrenuo i njegovu hrvatsku zbilju. Turnira koji ga je napokon svrstao među Nedodirljive i Besmrtne.

Na tronu gdje sjedi “don Luka”, gdje se oduvijek priča o Šukeru, Zlatnoj kopački i strijelcu par excellance, koji je do Luke bio neosporna personifikacija “vatrenih”. Ili, pak, do karizmatične snage Zvone Bobana, koji je stvorio mit “kapetana”. Ili, ha, do boemštine Roberta Prosinečkog, koja se miješala s nevjerojatnim igračkim genijem. Pa možda čak i neumornog Darija Srne, odnosno također prečesto osporavanog i zaboravljenog Ivana Rakitića. Ili, ipak, do nekoga iz starije “bande”, poput Vladimira Beare, Bajde Vukasa, Štefa Bobeka, Ice Hitreca, Dražana Jerkovića, čudesnog strijelca Joška Skoblara...

Mario Mandžukić je tu. Među njima. I to je činjenica, fakt koji je postao neurušiv, teza koja nema antitezu. I time je ostvario još jednu svoju, šutljivu pobjedu. A ima ih u njegovoj karijeri. Pobijedio je, ispada, baš sve, osim Josepa Guardiole i Maurizija Sarrija. Iz razloga što mu nisu dopustili da i njih pobijedi, i preobrazi i njihovu doktrinu. No ni te dvije recke ne umanjuju njegovu vrijednost. Mr. No Good na kraju se uvijek smijao. Jer, i nakon Guardiole stigao je ovaj Juventus, gdje je trajao četiri i pol godine. Kao nikad nigdje. I gdje je dosegao status božanstva, u navijačkim redovima, tom lakmus papiru svakog kluba, pored ljudi kao što su (bili) Buffon, Pjanić, Ronaldo, Bonucci...

Sve od sebe, u svakom trenutku

- Bit je u pristupu. Takav sam igrač, dajem sve od sebe u svakom trenutku, i navijači to prepoznaju. Mislim da se svakoga može nakratko zavesti, ali za postojan, dugotrajan odnos, navijače ne možeš isfolirati. Njihovo je poštovanje jasan znak da dobro radim svoj posao - objasnio je lani u intervjuu za Sportske svoju doktrinu.

Koja se formirala godinama. I lani je postala najzrelija, potpuno egzemplarna. A onda ju je Sarri poklopio. Dojam je da je ovakav Mandžukić još minimalno dvije godine mogao funkcionirati u najvišim nogometnim kotama. Fizički ionako nikad nije bio sporan, a sada, ostvaren i klupski, i reprezentativno, i privatno, djelovao je postojano i vrijedno. Negdje u Ligama petice, u klubu koji ima visoke ambicije. Sumnjamo da se igrački zasitio, ne vjerujemo da su presudni bili petrodolari, no istina je da je negdje u njemu puklo. Činjenica je da nas je toliko puta iznenadio i demantirao, ostavlja mogućnost da se još jednom, nakon pola godine ili godinu dana vrati da još jednom, posljednji put zasja. Zbog sebe, nikog drugog. No ako to i ne učini, ionako nije važno.

Jer, Mario Mandžukić dokazao se sebi. A njemu je to ionako oduvijek bilo jedino važno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 11:00