PIŠE TOMISLAV ŽIDAK Dolaze li neki novi Čilenaci: Što razlikuje jednu slavnu i jednu talentiranu generaciju?

Pita se jedan upitnik patnik je li zbog jednog lijevog beka trebalo naljutiti naciju i promijeniti Niku Kovača. Je li Josip Pivarić bek koji garantira da će se Hrvatska plasirati na finalni turnir Europskog prvenstva? A kada sam još čuo da će današnji igrači, pod ravnanjem Ante Čačića, izaći iz sjene "vatrenih", vjerujte mi, kao da me netko polio hladnom vodom. Jer, kada se govori o "vatrenima", današnjim igračima je mjesto pod stolom...

Ima važnijih nogometnih stvari od izbornikovih lamentacija. Jučer je iz Amsterdama, preko Buenos Airesa, u Santiago de Chile u medijskoj tišini na Svjetsko prvenstvo U-17 odletjela hrvatska reprezentacija. Kao i prije 28 godina, u prvoj utakmici igrat će protiv domaćina, a zatim slijede SAD i Nigerija. Onih su dana u avionu za Santiago bili Boban, Prosinečki, Jarni, Štimac, Šuker, pokojni Dudo Pavličić, rezervni golman Tomislav Piplica. Možda nikada ne bi ni otputovali da nije urgirao i naredio tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar.

- Danas nemamo Bobana, Prosinečkog, Šukera ni Štimca, jer to Josip Brekalo, Davor Lovren i Nikola Moro nisu, ali možda u Borni Sosi imamo novog Jarnija - rekao je uoči odlaska izbornik Dario Bašić.

Izbornik tvrdi da je golman Adrian Šemper prvoklasni čuvar mreže, da stoperski par Vinko Soldo i Marko Erlić igraju vrlo zrelo, da je Moro lider i kapetan ove momčadi. Iskaču dvije zvijezde, Josip Brekalo i Davor Lovren, koji su za "predjelo" smazali Bayern u Münchenu. I ovi dečki, poput Bobana i Prosinečkog, imaju i talent i nogometnu dušu...

- Na izvlačenju grupa velike čileanske zvijezde Ivan Zamorano i Marcelo Salas rekli su da je naša skupina najteža. Ali, mi ne želimo samo sudjelovati. Najteži ispit očekuje nas u prvoj utakmici, Čile je motorična, brza momčad - zaključio je Dario Bašić.

Kada su se krajem listopada 1987. godine "Čileanci" vratili u Zagreb kao svjetski prvaci, pitao sam Ćiru Blaževića, koji se nekoliko mjeseci ranije odrekao Roberta Prosinečkog. A čileanski tisak, nakon što su pobijedili Brazil i dvije Njemačke, napisao je: "Nakon Maradone, Prosinečki je najbolji igrač na omladinskim svjetskim prvenstvima".

"Hoćete li danas skoknuti do aerodroma da stisnete ruku najboljem mladom igraču svijeta? Usput, pojedite nešto. Vlastitu trenersku diplomu..."

Pitam se hoće li se Josip Brekalo i Davor Lovren vratiti s nekom aurom, neka bude i skromnija. Ali, da bi u tome uspjeli, moraju, poput Prosinečkog, zabiti gol Brazilu, poput Šukera zabiti četiri gola na turniru ili, poput Bobana, zabiti gol i pobjednički jedanaesterac Njemačkoj u finalu...

Danas su igrači najslavnije hrvatske reprezentacije daleko jedan od drugoga. Davor Šuker je predsjednik ispred kojega, kao štit, stoji Zdravko Mamić, Igor Štimac pokušava isplivati iz virova vlastitog razočaranja, Robert Prosinečki je pobjegao u Azerbajdžan, Robert Jarni u Mađarsku. Kapetan Zvonimir Boban je sam svoj majstor, Dubravko Pavličić je umro. Što ih je udaljilo? Novac sasvim sigurno nije, imaju ga dovoljno. Što onda? Interesi, glad za pozicijama, gazi se preko starih, "neraskidivih" prijateljstava.

Čitam knjigu Gradimira Brankovića "Čileanci". Pogovor je napisao Zvone Boban, otkrivši kako je jedan njegov nepromišljeni, dječački potez zamalo upropastio čileansko zlato.

"...Drama je bila Štimčeva i moja, a postala je naša. Štico i ja smo pobjegli jedne večeri s dvije ne baš loše Čileanke. Vratili smo se u zoru, Žuti je glumio da spava, a trener Jozić, sluđen od višesatnog lupanja po vratima naše sobe, sutradan je rekao da nas šalje kući i da ga isprike ne zanimaju. 'Vi ste za mene bivši.' Počeli smo se pakirati, no odjednom su ostali dečki banuli u sobu i rekli da i oni idu doma jer ih polufinale Svjetskog prvenstva bez nas ne zanima..."

Bježali su iz hotela da bi se potrošio zadnji dolar u "čudnim kućama", to je bila generacija koja je osvojila naslov omladinskog svjetskog prvaka, koja je jedanaest godina kasnije bila treća na svijetu, koja je tako teški teret svima koji dolaze. U Čileu su pobijedili dvije Njemačke, u Francuskoj ujedinjenu Njemačku. I razišli su se. Susretnemo se ponekad, na falš tekmi ili na sprovodu ljudima koji su brinuli o našem nogometnom odrastanju, kaže Boban. Bili su popularni kao Beatlesi, ali nepopravljivi ego ih je razjurio kao rakovu djecu. Danas su duboko podijeljeni, bježe jedan od drugoga, a nekad su ginuli jedan za drugoga na terenu i u "čudnim kućama".