Fascinacija Građanskim, kao najboljim klubom u Europi potpuno je ishlapila. U nedjelju, kada je klub trebao nazdraviti 104. godini osnutka, njegovo postojanje zabilježeno je tek na Dinamovoj klupskoj stranici. Građanski, kojega su BBB-i devedesetih godina zazivali umjesto “ruskog” Dinama, vratio se u - drvarnicu.
Naime, nakon osnutka kluba 1911. , u čemu je presudnu ulogu odigrao trgovac šeširima Andrija Mutafelija iz Slavonskog Broda, uprava kluba je djelovala u “drvarnici” u Ilici 24. Zahvaljujući našoj sportskoj nekulturi, u kojoj tradicija ništa ne znači, Građanski se i 104 godine kasnije vratio u “drvarnicu”, u šupu naše zaboravnosti, bez obzira što je i slavni Mađar Ferenc Puskas kazao da su “purgeri” bili najbolji klub u Europi.
Građanski je ukinut 4. lipnja 1945., ukazom ministra narodnog zdravlja Aleksandra Koharevića, koji je raspustio sva hrvatska sportska društva koja su djelovala za vrijeme NDH. Ubrzo, 9. lipnja iste godine, održana je osnivačka skupština nasljednika Građanskog, a Dinamovo ime predložio je ing. Herman Mates, negdašnji zagrebački gradonačelnik. Zadnju utakmicu je Građanski odigrao 1. svibnja 1945., kada je kombinirana momčad Građanskog i HAŠK-a u Genovi pobijedila istoimeni klub s 4-0.
Dinamo se održao do danas, sačuvano je i ime, a Građanski se održao samo kao jedno slovo u prefiksu. Naravno da to rijetke žive svjedoke Građanskog vrijeđa, jer se smatra da je Dinamo podcijenio tradiciju i prigrabio samo trofeje. U čemu je zapravo grijeh Građanskog, da se i danas vrlo oprezno govori o tom neosporno slavnom klubu, zbog čega ga je ministar narodnog zdravlja stavio “izvan krijeposti”?
Ustaše su 1941. strijeljale Svetozara Đanića zbog suradnje s partizanima, a partizani su četiri godine kasnije, zbog simpatiziranja ustaškog pokreta, pred zid stavili Emila Peršku, Dragutina Babića i Slavka Pavletića, koji je bio član Concordije. Grijeh je vjerojatno bio i što je na utakmice Građanskog znao navratiti poglavnik, no, smrtni grijeh je osvajanje ratnog prvenstva 1943., kada je Građanski u odlučujućoj utakmici pobijedio HAŠK sa 2-1. Samo je jedan sudionik te utakmice živ, Željko Čajkovski je igrao lijevo krilo za HAŠK. Za nekoliko dana proslavit će 90. rođendan...
Spomenuo sam da je Građanski bio klub bogatih židovskih obrtnika, pa su tako predsjednici bili Hinko Rosenberg (1918.-1921.), Željko Berger (1921.-1923.), za koje se ne zna kako su završili nakon uspostave NDH. Istaknuti “purgeri” bili su Gustav Deutsch pl. Maceljski, zatim tvorničar čokolade Otto Koenig, Otto Singer, dok je član uprave Vladimir Premrou (1932.-1936.) pobjegao u partizane. I glavni menadžer Jozo Jakopić, Hercegovac, pandan Zdravku Mamiću, uspostavom NDH misteriozno je nestao, emigrirao je u Zürich, gdje je 1946. i umro.
U nogometnoj povijesti, iza Građanskog ostalo je puno velikih rezultata. Pobijedili su Barcelonu na njihovom terenu (1-0), Eintracht u Frankfurtu (7-1), 1924. u Zagrebu je pao Torino s 5-1 i 5-0, 1936. pregazili su Liverpool s 5-1, 1945. u Genovi istoimeni klub s 4-0. Predsjednik bečke Austrije je tvrdio da boljeg kluba u Europi nije bilo. U legendarnoj utakmici u Beogradu zgazili su BSK pred očima predsjednika Milana Stojadinovića, August Lešnik je za samo osam minuta zabio tri gola. Pet puta su bili prvaci predratne Jugoslavije...
Nogometni povjesničari nerado uzimaju povijest Građanskog u ruke, a i aktualna Dinamova vlast ga je minorizirala. Svjedoci toga vremena su uglavnom pomrli, a rijetkima, koji još žive, ruke su nemoćne, pa čak i ako su mentalno svježi, njihova svjedočenja nitko ne želi slušati. “Marš, natrag u drvarnicu”, kaže slavnom klubu današnji ritam života, gdje su važniji Modni mačak, mršave sponzoruše i netalentirani legionari, nego čuvanje tradicije nečega što je živjelo u Zagrebu, kojega, na žalost, više nema...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....