Ovo nije propagandna masaža, ovo je film o mađarskom nogometu, koji je prije 61 godinu igrao u finalu Svjetskog prvenstva u Švicarskoj i izgubio od Njemačke (2-3), što se smatralo svjetskim čudom. U Bernu je 1954. godine “konstruiran” nogometni Mercedes, tamo se raspala “laka konjica”, s Puskasom, Cziborom, Kocsisom, Hidegkutijem, Bozsikom. Te godine Mađarska je bila svjetski rekorder po broju samoubojstava, oduzimali su si život uz pjesmu “Tužna je nedjelja, mada je cvijeće svud...”.
Film, u kojemu je predsjednik Mađarskog nogometnog saveza Sandor Csanyi dopustio samo tri kadra iz prošlosti; istrčavanje “lake konjice” u Bernu, golove Puskasa i Kocsisa u prvih 8 minuta, gredu Hidegkutija i vratnicu Kocsisa, ostatak je posvetio današnjici mađarskog nogometa, koji čami na skromnom 43. mjestu svjetske rang-liste. Šukerov kolega iz Izvršnog komiteta Uefe govori o perspektivama...
- Komunistička vlast je pomagala nogomet, no kada su sišli s vlasti, BDP je silno pao, za nogomet nije bilo novca. Nestalo je više od tisuću nogometnih stadiona i igrališta, do 2010. godine nisu se gradila nogometna igrališta. Onda je reagirao Parlament, državnim novcem sagradili smo tri nova stadiona (stadion Ferencvarosa u Budimpešti i još dva u unutrašnjosti). Gradimo još tri stadiona, a kompanije, koje podupiru sport, imaju porezne povlastice. Sagradili smo i nogometni kamp, novcem koji je donirala Uefa...
Slušajući svakodnevno zapomaganje naših nogometnih djelatnika, kako država zapostavlja sport, a nogomet joj se gadi, sa zavišću slušam Sandora Csanyija:
- Gradimo nacionalni stadion ‘Ferenc Puskas’ za 75.000 gledatelja, novac daje država. Iz državnog proračuna nogomet dobiva 7,000.000 eura godišnje za razvoj omladinskog nogometa, iz toga fonda novac mogu dobiti samo nogometne akademije...
U Hrvatskoj, koja nije bitno siromašnija od Mađarske, čiji je nogomet Balaton u odnosu na Jadransko more, država ne daje niti lipe. Ovdje se ne igra nogomet, ovdje su nogometni klubovi ili trgovačka društva ili političke stranke, filozofija poraza se pretopila u pokret otpora prema omraženoj metropoli i čelništvu HNS-a. Ovdje će desetu titulu državnog prvaka gledati 600 ljudi, a zemlja, koja je u nogometnom smislu bila slavna još u doba petrolejki, danas gradi stadion za 75.000 gledatelja. Mi pak gradimo prkos, dišpet, inat...
- lluzorno je očekivati da će se narod vratiti nogometu - govori Ćiro Blažević.
- Narod ih je napustio. I pare da im daju, bilo bi uzalud, nemaju šanse, narod je kapriciozna kategorija. Narod je našao formulu kako da ih drži za jaja, našli su taj nesretni ‘Za dom spremni’ da ih s**bu...
Tako govori ogorčeni čovjek kojemu je nogomet dao sve. Zaboravio je da je u njegov prozor prije dvadeset godina doletio prvi kamen, kada je Dinamo postao politička igračka Pantovčaka. Znam da je mađarski temperament drukčiji od našeg, ali, Sandor Csanyi je poruka i ostalim nacijama koje su zapostavile nogomet. Iza mađarskog nogometa stala je država, ne naročito bogata država, dok hrvatski sport živi od 120 milijuna kuna.
Usporedbe s kulturom uopće nisu smiješne; u nogometu igraju drugorazredni portugalski igrači, u HNK plešu rumunjski baletani, koji nisu dobili angažman u New Yorku, Berlinu ili Parizu. Najveća ironija su zapravo riječi Sandora Csanyija, koji kaže: “Dajte nam Modrića, sagradit ćemo vam nacionalni stadion!” Mađarima to ne bi bio problem, jer bi iza takvog projekta stajali Parlament i Vlada, a nama, ako ne kultiviramo ponašanje na nogometnim stadionima, Modrić ionako neće biti potreban...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....