PIŠE D. KRUŠELJ Poljud nije mjesto za hepiende, nego za dramatične i pomalo uvrnute priče

Zavezane za Maksimir i Dinamo u skupini Lige prvaka poput konzerve za mačji rep, nogometne crtice o mističnom i okultnom, o podzemnim vodama, zlim duhovima i egzorcizmu postaju dijelom neželjene prtljage hrvatske reprezentacije kada ona svoje utakmice igra na Poljudu. Jedanaest utakmica “vatreni” su u proteklih dvadesetak godina odigrali na Hajdukovu stadionu i nikad se ovdje nisu do kraja udomaćili. Pobijedili su samo jednom, preokretom u završnici slomili su Gruziju (2-1) u kvalifikacijskom dvoboju za Euro 2012.

Smjenjivale su se generacije velikih igrača, izbornici su dolazili i prolazili, tribine su jednom podrhtavale u euforičnoj groznici, a drugi put hladno dočekivale hrvatske zvijezde (navijački srednji prst i uvrede Šukeru protiv “furije”), no zajednički nazivnik ostajao je nepromijenjen. Poljud nije bio mjesto za hepiende, nego uglavnom za dramatične i pomalo uvrnute priče. Na Hajdukovu stadionu bura se zamjerila Draženu Ladiću protiv Danske, Primož Gliha odigrao je utakmicu života, protiv Poljaka i Španjolaca bilo je ćelavo, od Nijemaca se gubilo uz podnošljiv minus, dok su Nizozemci (0-3) i Švicarci (2-4) pored naše nacionalne momčadi letjeli kao space shuttleovi.

Prazan stadion

Protiv Brazila bilo je spektakularno, ali je završilo neodlučeno, a sličnu utakmicu koja slavi već 20. rođendan odigrala je Hrvatska i protiv Italije. Te 1995. atmosfera na Poljudu bješe nestvarna, zapaljiva kao na najluđim argentinskim stadionima, a Hrvatska je protiv “azzurra” u prvom poluvremenu zaslužila privilegij da zaigra s nogometašem viška jer je vratar Bucci isključen zbog igre rukom izvan kaznenog prostora. I svejedno je završilo 1-1... Cijela ta ezoterija s tradicijom koja radi protiv nas kad god se spustimo do Poljuda, kao može tiho potkopavati samopouzdanje Kovačevih nogometaša, ali definitivno bi iščezla s travnjaka nakon prvog navijačkog huka s tribina. Problem je, međutim, u tome što ovom prilikom neće biti ni huka jer pravo boravka na stadionu uživa samo 450, što privilegiranih, a što osoba s radnim zadacima. To možda jesu dva kapaciteta Lokomotivine domaće utakmice, ali i dalje grozno neprikladan ambijent za ovakvu predstavu i kazna posuđena iz šerijatskog zakonika.

Što je ohrabrujuće za “vatrene” uoči ove utakmice? Nije za podcijeniti podatak da kompleks Hrvatske godinama izjeda “azzurre”. Gubili su Talijani u Palermu kada su im dva Baggia držala momčad, ispuštali su iz ruku pobjedu u Ibarakiju kada im je napad predvodio strašni Bobo Vieri. Prvi su na svojoj koži osjetili potencijal novog hrvatskog vala koji će u Livornu na veliku pozornicu lansirati Slaven Bilić. Nisu znali pobijediti niti kada bi nadigrali i izdominirali našu momčad, kao onom zgodom u Poznanu na Euru 2012. Ako zanemarimo malu pirotehničko-šovensku orgiju na tribini, posljednji sudar dvaju susjeda iz studenog prošle godine obilježila je simfonija hrvatskog veznog reda, koji je Talijanima sakrio loptu i nakon Modrićeva izlaska s terena zbog ozljede.

Odvagnete li mogućnosti iz kadrovskog rakursa, dojam je da su dvije reprezentacije podjednako hendikepirane izostancima važnih igrača. Luka Modrić i Marco Verratti, dva ideologa igre, otpali su iz konkurencije zbog ozljeda, ali to definitivno ne znači da su softveri reprezentacija nepopravljivo oštećeni jer u Ivanu Rakitiću i Andrei Pirlu, dvojici finalista Lige prvaka, izbornici zadržavaju vezne igrače najviše svjetske klase. Više problema Kovač i Conte mogli bi imati u komponiranju obrambenih linija, jer su Ćorluka i Chiellini stožerni defanzivci svojih momčadi. Kovač je u finišu splitskih priprema izgubio i Tina Jedvaja, no Conte mu se revanširao kada je zbog ozljede “azzurre” napustio Barzagli. Stoperski izbor ostao je skučen i bit će iznenađenje vidimo li u petak navečer dvije nepropusne obrane.

Dobra kemija kod igrača

Kovačev “forte” jest dobra kemija u svlačionici probuđena na startu ciklusa za Francusku 2016. pobjedom u užarenom sofijskom ambijentu i nakon toga zacementirana visokom pobjedom protiv Azerbajdžana. Antonio Conte sličnu koheziju u sastavu tek treba probuditi, dojam je da se Italija u njegovu mandatu još nije oporavila od udarca u pleksuz na lanjskom Svjetskom prvenstvu. Minimalne pobjede iščupane tek nakon hrvanja s Azerbajdžanom, Maltom i Albanijom, a zatim remi s Bugarima (2-2) potvrđuju da je sezona lova na idealnu momčad i pobjedničko ozračje otvorena do daljnjeg. U napadu je, primjerice, ciklus otvorio napadački tandem Immobile - Zaza, a u Splitu bi navodno na njihova mjesta trebali uskočiti Pelle i El Shaarawy. Conte zasad nema ni omiljenu formaciju, nakon 3-5-2 sustava danas je skloniji 4-3-3 rasporedu. Uz tako užurbano kadrovsko-strateško miksanje bit će iznenađenja ako Conte baš u Splitu servira pobjednički koktel...