PIŠE ALEKSANDAR HOLIGA Odlazi Špaco, ali ima li Hajduk snage za povratak u budućnost?

Kad je Stanko Poklepović prvi put došao u Hajduk, novine su ga počastile naslovom “Graditelj bijelih brodova”. Bilo je to drugo vrijeme: ranih sedamdesetih pitoreskni je mediteranski gradić poprimao moderne urbane konture, u Splitu se radilo i gradilo, rasla je industrija, a napose brodogradnja. Šjor Špaco na Stari je plac pristigao kao šef Odjela za zavarivanje u škveru i bivši Splitov kapetan. Preuzeo je juniore i nastavio Ivićev rad u omladinskoj školi, pripremajući “dicu” za ulazak u momčad; gradio je nove “bijele brodove” koji će uskoro zaploviti i u tom desetljeću Hajduku donijeti senzacionalnih devet prvenstvenih i kup naslova.

U ondašnjem mentalnom sklopu takva gorda novinarska titula, koja asocira na vjeru u budućnost, zacijelo nije djelovala pretjerano pretenciozno. Split je bio grad u kojemu se budućnost naočigled događala s rastom novih tvornica, cijelih kvartova, a uskoro i novog nogometnog stadiona. Danas ona zvuči gotovo kao anakronizam. Danas je Split poznatiji po gradnji spomenika, nego brodova ili tvornica, velikim dijelom okrenut prošlosti. Budućnost je nešto što su Splićani zadnji put vidjeli toliko davno da više nisu sigurni ni kako izgleda.

Možda jedini veliki projekt usmjeren na budućnost je onaj Hajdukov, barem u teoriji. Pa ipak, njegovi ključevi bili su povjereni čovjeku duboko u osmom desetljeću života. Andrija Balić i Nikola Vlašić, dva najveća simbola Hajdukove nade u bolje sutra, na svijet su došla šezdeset godina poslije Poklepovića, u vrijeme kad je on možda već polako razmišljao o mirovini. No, i to je od početka bilo planirano samo do ljeta: Špaco je i preuzimajući trenersku dužnost na Poljudu, četvrti put u karijeri, znao da neće biti tu da dovrši gradnju ovih dvaju “brodova” i porine ih na plovidbu otvorenim morem.

Privremenost aranžmana bila je i njegov najvažniji element. Cijela je situacija bila metafora za prolaznost, potrošnost - ne na budućnost, nego čak i nauštrb nje. Uprava je tragala za novim “graditeljem”, a Špaco se trudio upregnuti cijelo svoje životno iskustvo da na brzinu napravi nešto, iako svjestan da mu trenerska karijera ide na “posuđeno vrijeme”. Pod pritiskom navijača koji su počeli gubiti strpljenje, dobrim dijelom nesklonih medija, ali i rezultata - jer Hajduku je došao u pitanje i plasman u Europu, kao jedini realni natjecateljski cilj - sve se odvijalo u nervozi i grču. Pa je, očekivano, takva postala i igra.

Svaka, baš svaka Hajdukova utakmica pod Špacom bila je mučenje: drž-nedaj, začepi, otčepi, betoniraj, razbijaj, miješaj malter, motaj žicu... Kao da se u 90 minuta pokušava sagraditi kuća trokatnica, a ne zabiti ili barem ne primiti gol. Čast izuzecima, ali većina prvotimaca igrala je kao da umjesto dresa i kopački nose olovne utege, možda i osjećajući da su već predugo tu, a da nemaju drugih opcija, zarobljeni u zatvorenom krugu uzaludnog truda, pogrešaka i neuspjeha. Pritisak se najmanje osjećao kod najmlađih, kada bi dobili šansu. No, Špaco je u posljednjim utakmicama izostavljao čak i Balića i Vlašića, a to je nešto što mu navijači zamjeraju čak i više od gubitka bodova i nikakvog napretka u igri.

Ovaj je Hajduk slab, u to nema nikakve sumnje, ali sigurno nije najslabiji u ligi, kao što to proljetni učinak govori. On je većinu vremena sam sebi bio najveći suparnik. Tko je za to kriv? Igrači, trener, sportski direktor, predsjednik? Pa, vjerojatno svi zajedno, svatko na svoj način. I samo svi zajedno - bez obzira na to tko će zamijeniti Špacu za kormilom - moraju naći snage i mudrosti da prevladaju grč i doguraju do ljeta s nadom u novi, bolji početak. I drastičnije korake.

Jer, vjera u budućnost, paradoksalno, jedino je što hajdukovce asocira na staru slavu i jedino što drži Hajduk u surovoj sadašnjosti. Ako im to oduzmete, nemaju više ništa.