Olić istiskuje s vrha Bokšića i Bobana

ZAGREB - S čvrstim okvirom, naglašenom radnom etikom i izrazom lica “spreman-za-šoru”, Ivica Olić je izgledom balkanski Carlos Tevez, ali on istodobno zna igrati, pripremiti napad i savršeno okruniti akciju.

Tako je Timesov izvjestitelj s Gerlanda engleskoj publici približio hrvatskog napadača koji se hat-trickom u Lyonu nepozvan umiješao u društvo Lea Messija i Cristiana Ronalda, dvojca pretplaćenog na najglamuroznije nagrade svjetskog nogometa.

I dok “čovjek koji je prvim golom ubio utakmicu, da bi kasnije sadistički još dvaput zavrnuo nož” u percepciji stranih novinara ugrožava Teveza, iz kuta hrvatskih reportera Olić se na milimetar približio Alenu Bokšiću čiji je nogomet 90-ih osvajao Europu. Bokšić je briljirao najprije u dresu Marseilla s kojim je 1993. osvojio Ligu prvaka postigavši na putu do naslova četiri gola, ali ništa manje uvjerljiv nije bio ni u Juventusu četiri godine poslije.

Podsjećamo da je njegovim golovima “stara dama” matirala Manchester United i Fenerbahce (dva puta 1-0) i tu kampanju je zaključio s četiri gola na računu, ali i frustrirajućom finalnom utakmicom protiv dortmundske Borussije.

Bokšićev je nogomet bio preteča Olićeve vještine, nalet tsunamija koji granitne suparničke stopere raznosi po kaznenom prostoru. Bokšić je, doduše, bio atraktivniji i marketinški snažno brendiran, talijanski su mu novinari tepali da je “imperator”, a Lazijev predsjednik Sergio Cragnotti pod pritiskom navijača vratio ga je “kući” nakon samo jedne sezone u Juventusu. Olić je na put prema vrhuncima Champions lige krenuo iz podruma, živeći u debeloj sjeni Gomeza i Klosea, što njegov učinak čini još vrednijim.

Tako važnu ulogu poput Olića i Bokšića u Ligi prvaka od hrvatskih su nogometaša imali još samo Zvonimir Boban i Dado Pršo. Sredinom 90-ih Boban je bio standardni član velike Milanove momčadi. Preskočio je, doduše, finale s Marseilleom 1993. godine, ali je bio starter u sljedeća dva finala i može se pohvaliti onom spektakularnom atenskom pobjedom protiv Cruyffove Barcelone (4-0). Godinu dana poslije nije uspio reprizirati pothvat, tada mladi trener Van Gaal (43) i Ajaxov novi val bili su uspješniji.

Slučaj Dade Prše ima najviše dodirnih točaka s Olićevom pričom. Zadranin je kao centarfor Monaca 2004. uletio u fokus prestižnog natjecanja s navršenih 30 godina, jednako kao i Olić. Povezuje ih i podatak da su obojica uletjeli u zonu “statističke pogreške” zabivši četiri (Pršo protiv Deportiva u pobjedi 8-3), odnosno tri gola na jednoj utakmici. Hat-trickom u polufinalu Lige prvaka do Olićeve eksplozije mogao se pohvaliti još samo Alex Del Piero.

Igor Tudor (2003. protiv MIlana) i Boris Živković (godinu prije, Bayer protiv Reala) sudjelovali su u finalima Lige prvaka kao starteri. Živkovićev suigrač Marko Babić ušao je u finišu, a Jurica Vranješ je cijeli meč presjedio na klupi. Niti jedan nije stigao do trofeja.

Igor Bišćan osvojio je “klempavi pokal” 2005. u šokantnom istanbulskom finalu, premda je sudjelovao samo u protokolu jer nije dobio priliku zaigrati. Za razliku od njega, Davor Šuker je 1998. dobio nekoliko minuta u Realovu povratku na vrh kontinenta kada su Madriđani pobijedili Juventus.

Dario Šimić bio je član Milanove momčadi koja je igrala finala 2003., 2005. i 2007. godine, ali niti jednom nije okusio čaroliju nastupa u završnici. Goranu Vlaoviću isto se dogodilo 2000. godine kada je njegovu Valenciju u pariškom finalu porazio madridski Real.