'Ne bih dopustio da dođu bez Messija! Ovako je mogao doći i Željezničar...'

“Dva jalna purgera” udobno su se namjestila u kafiću “Leggero” na Ravnicama. Na stolu “vino tinto” kao uvertira za latinski spektakl. Pola sata ranije završila je utakmica u Maksimiru, Dinamo je “zgazio” Inter pred dvije tisuće navijača, a dolje, na Mediteranu, 32.000 gledatelja kontra najbolje momčadi svijeta. I posljednjem nogometnom romantičaru Zvonimiru Magdiću i meni sline cure zbog sjajnog dekora. Svaki od nas ima pred sobom papirić s Barcelonom svojeg doba. Amigo Magdić onu s Kubalom, Kocsisom, Csiborom, Suarezom i Evaristom, dok je moja nešto mlađa - Romario, Stoičkov, Roni Koeman, Sergi, Guardiola...

- A gdje je Messi? - pita Amigo i razočarano gleda startnu momčad Barçe. Ni Messija, ni Xavija i Inieste ni Piquea. Niti jednog igrača zbog kojih je Barcelona danas najbolja momčad na svijetu. Dobro, nisu ni alternative letve, ali...

- Ova Barcelona je tri klase slabija od Kubaline, to je bila najbolja Barça svih vremena...

I dok igrači Hajduka i Barcelone opipavaju mišiće, Amigo priča o Ladislavu Kubali, čudesnom Slovaku, koji je igrao za Mađarsku, Španjolsku i Čehoslovačku. Za Amiga najveći Barcelonin as svih vremena. Veći od Cruyffa (previše je trčao), Ronalda (previše je pucao po golu), veći i od Ronaldinha za kojega je Amigo mislio da će nadmašiti sve. Ali, stao je. Zasad je Kubala veći i od Messija, ali, Messiju su tek 24 godine.

- Kad su Kubalu pitali koja je najbolja momčad koju je vidio, bez razmišljanja je rekao - Građanski. Znao je svih jedanaest igrača napamet...

I dok mi Amigo objašnjava da je svjetski nogomet dobio “glanc” u srednjoj Europi, u kvadratu Beč - Prag - Budimpešta - Zagreb, opominjem ga da je prije sat vremena na Maksimiru bilo samo 2000 ljudi, a dolje, u Splitu preko 30.000 fešta uz balun.

- Lijepo je da je Hajduk stotu godinu proslavio s Barcelonom, ali, amigo, ne mogu gledati nogomet bez Messija. Nikad im ne bih dopustio da dođu bez Messija. Ovako je mogao doći i Željezničar, bilo bi isto. Kakva je to Barcelona, ako je prošlo pola sata a ja nisam vidio niti jedno rolanje, niti jedan ‘sombrero’, pa kaj oni uopće delaju. Nogomet mora biti spektakl, nogomet mora frapirati, masa mora ostati bez daha.

Posegnut će Amigo za poznatom Didijevom rečenicom: “Jogar bonito”. Igrajmo lijepo, golovi će doći. Ili, kako je govorio Pedroto, tvorac današnjeg Porta: “Nogomet se igra u krugovima. Lopta kruži i kruži i onda brzi pas u rupu, gdje će Messi završiti stvar...

Zainteresirala ga je srčana igra Hajduka:

- Balakov kuži stvar, ima ideju...

I dok gledamo kako Hajduk drži veliku Barcelonu u šahu, bacam kost:

- Može li se Real ove godine približiti Barçi?

- S kojim igračima? Nemaju “Don Alfreda”, bez Di Stefana Barceloni s Messijem ne mogu ništa. Barça na svakoj utakmici ima 20 minuta, i tom uraganu se nitko ne može suprotstaviti. Real danas nema ozbiljnog centrokampista, Mourinho ne igra...

Svačega se Amigo sjetio za tih dva sata u “Leggeru”. I 1923. godine, kada je Građanski, golom Brace Babića pobijedio Barcelonu, i Bobeka i Vukasa i Wolfla, najboljih nogometaša s naših meridijana, i najvećeg trenera iz njegove percepcije ( Martin Bukovy). Onda bi bacio pogled na ekran i uhvatio se za glavu:

- Amigo, previše centriraju, da sam trener nitko ne bi smio centrirati...

Sudac je zaključio utakmicu, Zvonimir Magdić bio je hladan:

- Amigo, ovo je bila tragedija od nogometa. Kaj to stvarno nije moglo bolje?

Gledajući igrače kako idu porema tunelu, iznenadio se:

- Iniesta, kaj je igral Iniesta? Vidio sam ga tek na kraju balade. Jesam li vam lijepo rekao - ako nema Messija, mogli su pozvati Željezničar, ne bi bilo razlike. Znate tko je spasio utakmicu? Vatromet i Balakov. Bugar nekaj zna...