'Najteže mi pada navijački bojkot, spreman sam razgovarati s BBB-ima!'

Dan nakon Dinamove pobjede u Györu, umoran, neispavan, ali zadovoljan Vahid Halilhodžić dočekao nas je u apartmanu luksuznog hotela u Svetom Martinu, gdje su dinamovci čekali meč u Koprivnici. U startu se ispričao:

- Oprostite, moj vokabular hrvatskih riječi nije naročito bogat...

- U svakom slučaju, bolji je nego moj francuski - rekao sam i razgovor je počeo:

Tog jutra mobitel Vahida Halilhodžića opasno se užario. Stizale su čestitke za veliku Dinamovu igru, no najdražu mu je poslao glavni urednik France Footballa, biblije sportskog novinarstva. Francuzi Vahu zovu "Marchons sur l'eau", čovjek koji hoda po vodi. Fraza, koja zapravo znači - svetac!

I dok iz Vahe zrači neka nevjerojatna energija, suradnici su kronično - neispavani. "Radimo i po 20 sati. Do dva ujutro analiziramo treninge i utakmice, ustajanje je već u sedam", požalio se jedan suradnik. No, Vaha treba samo one koji ga mogu pratiti...

Kada je dolazio u Zagreb, jedna od prvih izjava zazvučala je - iluzorno i utopistički. "Moj posao je odvesti Dinamo u Ligu prvaka!" Imaju li te hrabre riječi pokriće, ima li Dinamo potencijal za ostvarenje tog cilja?

- Teško je procijeniti potencijal momčadi nakon jedne utakmice. Dinamo je dovoljno kvalitetan za Hrvatsku ligu, ali za nešto više potrebna su pojačanja i vrijeme. I opet je upitno hoće li sve to biti dovoljno za Ligu prvaka - spustio je Vaha loptu na zemlju, ne želeći lažnom nadom kupovati simpatije Dinamovih navijača.

Govorite kao Jose Mourinho. "Ne trebaju mi samo dva igrača, nego i - dvije godine!"

- Možda tri, možda i četiri! Teško je doći do rezultata bez dugotrajnog i studioznog rada. Improvizacija ponekad može donijeti rezultat, ali je sve to kratkog daha. Izlazak u Europu ne priprema se preko noći, to je ozbiljan posao za koji su potrebne dvije, tri godine, iako uobičajeni nogometni ciklus traje četiri godine. Razgovarao sam s Upravom i rekao: "Želite li uspjeh, morate momčad zadržati najmanje dvije godine na okupu, i svake godine još dodavati!" Na žalost, Dinamo nije Chelsea ili Barcelona, koji će kupiti igrača kojeg treba, ne pitajući za cijenu. Dinamo mora tražiti igrače u skladu sa svojim ekonomskim mogućnostima, a to je često veliki rizik. Ima igrača od milijun i pedeset milijuna...

Oni koji koštaju pedeset ne žele doći u Dinamo, radije će izabrati Barcelonu, Real ili Chelsea?

- Na žalost, slabo poznajem tržište s kojega se Dinamo opskrbljuje, radio sam u ligama, gdje su klubovi bogatiji...

U Györu je sve riješio Ante Rukavina. Vi ste bivši centarfor, nekada najbolji u Jugoslaviji, a donedavno ste vježbali i Drogbu, znate razigrati takve igrače. Kakvi su Rukavinini dometi?

- Vidio sam ga samo jednom prije Dinama, još je igrao u Hajduku! Znam da nije puno igrao, da je daleko od prave natjecateljske forme, treba mu najmanje šest mjeseci da bi to bio Rukavina kakvog trebamo. Na žalost, nemam izbora, iako je trenutno spreman najviše za 40 minuta prave igre, utakmicu u Györu je završio 'na četiri noge'. Iako nije spreman, on je naš najbrži napadač. Puno smo razgovarali, a na dva treninga pokušao sam ga i taktički 'izbrusiti'...

Još nije Drogba?

- U Györu je igrao dobro! Prije utakmice sam mu rekao da mora biti 'pokvareniji', kvarniji, bezobrazniji u igri. Jer, Rukavina je 'mekan', fin, a ja znam da centarfor mora biti drzak, inače te nema nigdje. I zabranio sam mu da leđima bude okrenut golu, tražim da okomito ide prema golu. S većinom igrača razgovarao sam u četiri oka, bila je to šok-terapija, igrači su bili u jednom teško objašnjivom stanju, stanje koje ja zovem 'visibaba'. Glave su bile pognute i tek nakon tri dana počeli su dizati pogled s poda. No, šok-terapija ima i naličje, 'visibabe bi mogle sasvim uvenuti...' Moji suradnici i ja radili smo i po 20 sati dnevno, vrlo smo umorni, ali uspjeli smo momčad osoviti na noge. Ali, kad ih danas gledam raspoložene i nasmijane, osjećam veliko zadovoljstvo. U očima im vidim nadu i ogromno povjerenje, koje me obvezuje na mukotrpni rad i - uspjeh!

Kako je biti trener Drogbi i Ronaldinhu?

- Jednom sam s Ronaldihom razgovarao dva sata. Bio sam mu trener samo mjesec dana, morali su ga prodati jer PSG to nije mogao financijski izdržati. Rekao sam mu i dobre i loše stvari, priznao je da sam prvi koji mu je rekao istinu. I bilo mu je žao što je morao otići. Rekao sam mu čak i ovo - ne može jedan nogometni fenomen psovati i vrijeđati trenera na televiziji. No, igrač, makar se zvao Drogba ili Ronaldinho, mora znati tko je gazda, ne mogu oni voditi klupsku politiku. I kada sam došao u Dinamo, rekao sam - ovako će biti. Tko neće ili ne može, gospodo, Uprava je gore i odmah otiđite.

Zbog Dinama ste odbili neke bogatije i veće klubove?

- Niti jedan nije bio veći od Dinama, ali su nudili puno više novca. I ne smeta mi što sam do jučer igrao na Parku prinčeva, a danas ću igrati pored nekog kukuruzišta. Nadam se da sam došao u veliki klub i da ćemo uspjeti! Dojma sam da sam za tri dana napravio više nego mnogi za tri godine. Sad moramo stvoriti momčad, koja će moći 'promoliti nos u Europu'. Jako težak posao...

Čekaju vas teška vremena. U jeku je navijački bojkot, Uefini instruktori, 'inkvizitori' iz Nyona kopaju po maksimirskim kantama za smeće, Hajduk je u velikoj formi, a od vas se očekuju čuda?

- Neke stvari mi se doista ne sviđaju! Najteže mi pada navijački bojkot. Spreman sam doći do njih, razgovarati, možda neke stvari možemo razjasniti. Dinamo bez navijača nije Dinamo! Ako je bilo ljutnje, nezadovoljstva i nesporazuma, treba to riješiti na dostojanstven, inteligentan način, za dobrobit kluba. Ni Zdravko, ni Zoran, ni Ado Kožul, ni Vaha nisu Dinamo, Dinamo su - oni! Navijači moraju shvatiti da neki ljudi, protiv kojih se oni bore, drže Dinamo na visokoj organizacijskoj razini, i to u doba najžešće recesije. Vjerojatno se moglo naptraviti više, vjerojatno je bilo i pogrešaka, ali Dinamo se ne smije bojkotirati. Dinamo je institucija, svetinja za navijače. Ja sam se jednom zakleo da nikada neću trenirati niti jedan klub s ovih prostora, ali Dinamo je nešto posebno! Vi i ne znate koliko je samo ljudi u Bosni jučer držalo palčeve Dinamu, dobio sam stotine poziva ljudi, koji su bili ponosni na Dinamo. Zovu me neke TV stanice, koje me nisu zvale ni dok sam bio trener Paris St. Germainea, Obale Bjelokosti. Dinamo ima ugled, ali došlo se do jedne razine preko koje se, gospodo moja, ne može preskočiti preko noći. Treba puno vremena, puno rada, odricanja i puno stručnosti.

'U ratu sam izgubio sve!'

Jeste li ikad poželjeli biti izbornik Bosne?

- Ja sam s tih prostora, preživio sam jedan strašni rat, otišao i to mi je spasilo život. I danas me sve to jako boli, ne volim odlaziti u Mostar. Ja navijam za tu državu, ako se to može nazvati državom, ali sve što se događa u Bosni, to je sramota i skandal. Izgubio sam sve, ali sam ponovno zaradio, danas sam vrlo bogat čovjek, ali oni, koji su izgubili najmilije, na svim stranama, to me nikad neće prestati boljeti. I nisam od onih koji će provesti ostatak života u patnji i razmišljanju o osveti. Biti izbornik Bosne, to je najkompliciraniji posao u toj državi, politika i religija i danas imaju ogromni utjecaj. Bosanski izbornik za 'pomoćnike' mora uzeti hodžu, fratra i popa. Zar to nije istodobno i smiješno i tragično. I zato ne bih to nikada mogao ni želio biti. U ratu sam izgubio sve, osim ponosa i dostojanstva. I kada sam bio 'kokuz', glava mi je bila visoko, makar je cijela familija spavala na podu u jednom stančiću od 29 kvadrata u Parizu. Djeca su završila fakultete, a najveća podrška mi je supruga Dijana, Hrvatica, koja mi je spasila glavu. Ne dijelim ljude na Hrvate, Srbe i Muslimane, samo me zanima, je li čovjek ili nečovjek!