Na ulasku u stotu Hajduk podjetinjio

Kroničar Miljenko Smoje ne bi da je živ prepoznao Hajduka. Nekidan, u proslavi 99. rođendana, jedino je Bernard Bajdo Vukas sačuvao dostojanstvo legendarnog Majstora s mora. Ali Bajdo je svečanosti nazočio kao spomenik. No, sve ostalo od današnjeg Hajduka „uživo“, izgleda pokopano umjesto da živi vječno.

Smoje je kozerijom, potpisan kao „mali marinko“, komentirao svaki događaj u Hajduku kroz desetljeća, a kako je Hajduk na Starome placu bio na par koraka od Rive i Kazališta, čitatelji su svakodnevno bili u kontaktu sa svim legendarnim hajdukovcima, predsjednicima, trenerima... Uživao je Smoje družiti se s njima, dolaziti i na treninge, pa se sad pitam kako bi to izgledalo danas da sjednu zajedno Kerum, Smoje i Svaguša.

Nikad Smoje nije ostajao dužan niti bez komentara. On je i u ratu rekao da bi kao novinar popio kavu i s Veljkom Kadijevićem jer bi ga mogao upitati „šta mu triba ultimatum i bacat bombe na Split“.

Sad zamisli da je Smoje upitao Svagušu boli li ga jako grlo, njega ili Keruma, svejedno. Nego se pitam što bi rekao Smoje da je na televiziji gledao kako Hajduk slavi svoj rođendan u dijalogu glasovite tv-novinarke Preljvukić i još glasovitijeg predsjednika 99-godišnjeg Hajduka.

Sigurno bi Smoje reka' da je Hajduk „rebambija“ - da je posenilio ulaskom u stotu. Smoje bi znao pronaći riječi sažaljenja voleći svog Hajduka, a oni koji ga danas vode mogu se opravdat jedino na taj humorni način da su 90-godišnjeg starca Hajduka preoblikovali do ruba totalne gerijatrije.

Tako su ga pazili i derali zadnjih desetljeća da jedva može stat' na noge, ali ga održavaju još na aparatima ne bi li prije nego izdahne „prepisao vlasničke papire“ na njih, kao na primjer u slučaju Staroga placa, jedne od najskupljih parcela u zemlji.

I sad su se sitili bidnoga Špace, reka bi Smoje, jer jedinoga se njega još može „taknit u žicu“ na bazi emocija i mrvicu taštine da klizećim startovima učini sve za Hajduka i da održi na životu bezidejnu struku i upravu koja ne može dat gol, niti puhnit na rođendansku tortu. A zna se da za 0:0 ne treba ni igrat utakmicu...

Ubit će se od posla Poklepović samo da doživi Hajduk stotu, a tu njegovu žrtvu, tko zna po čijem medijskom nalogu, prikazuje se svrhovitom čekajući Igora Štimca kao u nekom Beckettovom apsurdu. Toliko je sve izvrnuto, kao hobotnica kad je ribari čiste, da Štimac veli Hajduku neka pričeka, jer još nije sazreo za njegov povratak!? Isto kao da je Štimcu stotka, a Hajduku niti pubertet.

Zašto bi Hajduk morao najprije sazrijeti, pa da ga tek onda Štimac ubere? Torcida se na spomen Štimca propinje! Na prvi pogled O.K. A na drugi zašto i Torcida čeka da Hajduk sazrije. Svima se samo bere. A u vrijeme Bajde i Čarlija, splitskog Gage i Bogdana Kragića, navijači ništa od ovoga ne bi otrpjeli. Ali su i Hajdukove veličine bile tako odgojene. Pa bi i Torcida pred njima stajala u stavu „mirno".