Samo me upala pluća spriječila da ne odem na Poljud. Ne samo zbog sudara Hajduka i Dinama, koji u nogometnom smislu odavno nisu ono što su nekad bili. Privlačile su me još dvije stvari: da napokon osjetim pravi nogometni ambijent, kojega u Zagrebu odavno nema, da budem na pravom nogometnom stadionu, što Maksimir odavno nije, i da vidim kako se oporavlja Tomislav Ivić, najveći meštar lopte u Hrvata.
No, nekad je bolje navući upalu pluća nego vidjeti sve što se moglo vidjeti na Poljudu. Nekad je bolje gutati Sumamed, nego svjedočiti primitivizmu i “seljačiji” Hajdukova predsjednika. Njegov “Mamiću, cigane” jednako je primitivan i nizak, kao što je bila i izjava bivšeg Dinamova trenera Branka Ivankovića kada je Splićane prozvao Venecijancima. U pravu je Torcida kada kaže da jedan primitivni pekar (bez uvrede, gopodo pekari) ne može voditi jedan gospodski i europski značajan klub. Ne misli Svaguša valjda da su dečki s poljudskog sjevera glupani, koji “puše“ jeftine trikove i prozirno uvlačenje. Naravno da se Dinamo ne smije spuštati na Svagušinu razinu i zabraniti mu ulazak u Ložu Maksimir, ali zamjerio sam ljubljenje Zdravka Mamića s čovjekom koji je nekoliko minuta ranije uživao nazivajući ga ciganom, prevarantom i manipulatorom. Nije pljunuo na Mamića, već na Dinamo.
No, Mamiću se zacrni pred očima samo kad pomisli na lovu koju svake godine mora iskrcati Mariju Mandžukiću. A Mandžo igra bijedno, vuče se kao krpa. Stoput sam bio njegov advokat, vjerujući da će se njegov talent razbuktati, nisam vjerovao da je izgubljen slučaj. Poslije jedne maksimirske utakmice susreo sam njegova oca. Nisam ga poznavao, samo sam čuo da je tata Mato bio dobar igrač. Pitao sam ga što se događa s Marijem? Nemoćno je slegnuo ramenima i otišao...
Međutim, sve je ovo uvod u jednu drugu priču. U priču o šestorici legionara, koji su također “obilježili” Dinamov poraz na Poljudu. Nisam ksenofobičan tip, jasno mi je da u Dinamu 21. stoljeća ne mogu igrati samo dečki s Trnja, iz Vlaške ulice, Dubrave, s Trešnjevke ili iz Novog Zagreba. Ali, šestorica bezvrijednih nogometaša, kakvih u zagrebačkoj “tramvaj” ligi ima na vagone, to je, ipak, previše. Jedini igrač koji je opravdao renome je Cufre, da nije bilo njegova iskustva i odlučnosti, Dinamo bi s Poljuda otišao osramoćen, sa 0-3. Tu je još Sammir, koji nekad nešto i odigra i daje naznake da bi mogao, ali da je u Wengerovoj bilježnici - to je prokleta laž. A ostali, Etto, Ibańez, Calello i Dodo, ako već nemaju emocija ni prema čemu, trebali bi imati emociju prema novcu koji im se uredno isplaćuje svakoga prvog u mjesecu.
Na kraju - pitanje. Diktiraju li Dinamovu momčad menadžeri i tržišni odnosi? Ako i diktiraju, ovakvom se igrom ne mogu prodati ni u Savski Marof. Jer, tamo ima većih nogometnih majstora, Edin Mujčin, na primjer! Koji igra za 2000 kuna. I zato Dinamo mora na remont. Nažalost, prokockali su šansu da već za ovu jesen slože veliku momčad. Latino-Dinamo bio je, nažalost, velika zabluda, Dinamo će s južnoameričkim legionarima i dalje ostati “predziđe” nogometne Europe...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....