Kardinal Bozanić na desnom krilu

Okej, ne želimo biti zločesti pa susret hrvatskih nogometaša s kardinalom Bozanićem uspoređivati sa sličnim događajima u Iranu, ili u nekim drugim teokracijama, ili zemljama gdje religiozne institucije imaju prevelik utjecaj na normalan život.

Okej, ne želimo dovoditi u pitanje bilo čije pravo da javno ispovijeda svoju vjeru. Ako se bilo koji nogometaš želi prekrižiti prije početka utakmice, to je sasvim u redu: radi se o pitanju njegovih osobnih osjećaja i uvjerenja, što svatko tolerantan i razuman treba poštovati.

Međutim, posjet hrvatske nogometne reprezentacije kardinalu Bozaniću (prigodom kojeg su nogometaši nadbiskupu uručili dres s brojem sedam, koji je u starijim nogometnim sustavima označavao poziciju desnog krila), predstavlja jedan, da ne kažemo ružni, ali sasvim sigurno nepotrebni i neukusni pokušaj institucionalizacije vjere.

Hrvatska je, nesporno, sekularna država u kojoj su državne društvene institucije odvojene od Crkve.

Hrvatska nogometna reprezentacija - kao značajna državna sportska institucija - nema i ne treba imati baš ništa s Katoličkom ili bilo kojom drugom crkvom. Dapače, “službeni” posjet hrvatske nogometne reprezentacije Kaptolu može (nadamo se da ipak neće) antagonizirati one nogometne navijače koji jako vole hrvatsku reprezentaciju, ali ne vole, ili nemaju nikakve osjećaje prema Katoličkoj crkvi.

Ono što je ovdje, zapravo, bitno jest da odlazak nogometaša na Kaptol neugodno podsjeća na antipatični vjersko-nacionalni kičeraj iz devedesetih godina, kada su župnici i biskupi na televiziji blagosiljali sve što se u Hrvatskoj pokretalo i kretalo, gradilo i otvaralo. U ono je vrijeme javni spoj nacionalnog i crkvenog predstavljao gotovo neophodnu društvenu legitimaciju. Za taj strašni kvazivjerski kič, za to euforično nacionalističko zlatno tele (koje nema nikakve veze ni sa stvarnim nacionalnim, a još manje s dubokim vjerskim opredjeljenjima), podjednaku odgovornost snose i Crkva, i HDZ-ove državne i lokalne vlasti.

Takva atmosfera, u kojoj je sveta vodica morala poškropiti skoro svaki društveni događaj, valjda je motivirala i Vlatka Markovića da 1999. godine, kada je Dinamo, uz pomoć jednog časnika SIS-a, ukrao prvenstvo Rijeci, trijumfalno izjavi kako je za Hrvatsku dobro što je prvenstvo osvojio najkatoličkiji klub (ta se skandalozna tvrdnja zamalo može uspoređivati s današnjim Iranom, ali ona je samo manifestirala duh vremena).

Današnja je Hrvatska, srećom, prenormalna da bi trpjela “evangelizaciju” nogometa.

Kada je Ćiro Blažević, prije gotovo trideset godina, odveo momčad Dinama na misu u jednu crkvu u Travniku, bio je to briljantan subverzivni potez prema ondašnjem režimu i prema komunističkom sustavu vrijednosti.

Dolazak nogometaša na Kaptol krajnje je ljigav, ulizički potez usmjeren prema sustavu vrijednosti koji, u ovom društvu, srećom više ne postoji.

Hrvatski su nogometni reprezentativci u utorak promašili penal, jedno desetak godina iznad gola.