Nogomet se igra već više od jednog stoljeća, no usprkos nevjerojatnim promjenama koje je igra doživjela u tom periodu mnogi će reći da smo imali priliku vidjeti samo tri velike revolucije: Michelsov Totaalvoetbal, Sacchijev Milan i Guardiolinu 'tiki-taku'.
Iako su se događale u različitim vremenimai podnebljima, sve tri nadgradnja su istog arhetipa, onog nizozemske škole.
(Zanimljivo je da je Sacchi učio od Happela, koji je Sacchijev Milan nazvao kopijom svog Feyenoorda iz 1970. Još zanimljivije, kad je Sacchi napustio Milan, Berlusconi je navodno zvao Happela no suradnja se nije realizirala.)
Iako smo u Sacchijevim taktičkim genijalnostima mogli uživati relativno kratko, na našu sreću Arrigo nikada u potpunosti nije uspio napustiti nogomet. Prije tjedan dana se tako kompletna sportska krema crveno-crnog dijela Milana skupila na predstavljanju njegove nove knjige indikativnog naslova “Calcio Totale”, no u međuvremenu zanimljivo se prisjetiti njegovog davnog predavanja radnog naslova “The Future Game 2020”, u kojem je pokušao predvidjeti trendove i promjene koje nogometu predstoje u ovom desetljeću.
Igra budućnosti koju je Sacchi zamislio bila je igra 'univerzalaca', igrača sposobnih igrati na bilo kojoj poziciji/dijelu terena. Sacchi je vjerovao da će fiksne pozicije polako nestajati, dok će igru krasiti sve veći nivo fluidnosti i pozicijske slobode. Nedugo potom pojavio se Guardiola i budućnost je stigla i prije nego se Sacchi tome nadao. Dok se njegova vizija velikim dijelom obistinila kroz igre Pepove Barce možda najbolji primjer igrača budućnosti kakvog je zamišljao 'signore' Sacchi upravo je bečki dečko David Alaba.
David Alaba – univerzalni vojnik
S 22 godine David Alaba već sada je jedan od najboljih igrača na svojoj poziciji, no najstravičniji detalj u cijeloj priči je što Alaba još nije u potpunosti realizirao svoj potencijal, a ako uzmemo u obzir da će još minimalno godinu-dvije provesti pod patronatom Guardiole postavlja se pitanje gdje je granica? No, vratimo se malo unatrag... jedan od najboljih igrača na svojoj poziciji" – kojoj poziciji? Paaa, birajte.
David Alaba sa svega 17 godina debitirao je za austrijsku nacionalnu vrstu gdje od tada igra na poziciji veznog igrača, kao *pivot *ili čak nešto isturenije kao klasična desetka. O njegovim napadačkim kvalitetama dovoljno govori podatak da je u kvalifikacijskom ciklusu za prošlo Svjetsko prvenstvo bio najbolji strijelac austrijske reprezentacije. Ipak, po igrama u Bayernu, mahom na poziciji lijevog bočnog, ga najbolje poznajemo pa krenimo redom.
Nakon što je prošao sve uzraste Bayernovog omladinskog pogona, mladi Alaba priključio se prvoj momčadi u sezoni 2010/2011, kada je postao najmlađi debitant u povijesti Bayerna što u Bundesligi (17 godina, 7 mjeseci, 8 dana), što u Ligi prvaka (17 godina, 8 mjeseci, 13 dana). Pod vodstvom Juppa Heynckesa već u sezoni 2011/2012 Alaba postaje standardni prvotimac minhenskog giganta, na poziciji lijevog beka. Usprkos mladosti, tada 19-godišnji Alaba pokazuje nevjerojatno iskustvo i mirnoću posebno se istićući u velikim utakmicama, poput polufinala Lige prvaka protiv madridskog Reala.
Nažalost, zbog žutih kartona propustio je finalni ogled u kojem je Bayern poražen od Chelsea, no bavarci i Alaba nastavljaju s usponom i sljedeću sezonu proslavljaju s trostrukom krunom. Alaba se već tada etablirao kao jedan od najboljih lijevih bočnih na svijetu, da bi potom za kormilo Bayerna došao Guardiola koji je još dodatno unaprijedio njegovu igru i diverzificirao njegov igrački portfolio.
U prvom dijelu prve sezone za kormilom Bayerna, Pep je najčešće koristio Alabu na njegovoj klasičnijoj poziciji – lijevog beka u sklopu sustava 4-3-3 (na slici).
Ipak u drugom dijelu sezone Guardiola drastično mijenja poziciju i uloge svojih bekova. Motivaciju za ovaj potez i nije toliko teško za odgonetnuti: dok je glavnina Barcelonine igre išla preko sredine i genijalne okosnice Xavi – Iniesta – Messi (a širinu su u završnoj fazi nudili bekovi Alba i Alves), u Bayernu su se ipak najmočnija oružja nalazila upravo na krilnim pozicijama, navođeni projektili kodnog imena Roberry (Robben & Ribery).
Guardiola je odmah shvatio da bi guranjem prema sredini drastično smanjio njihov utjecaj i da to jednostavno nije optimalno korištenje njihovih kvaliteta. No ukoliko će wingeri nuditi širinu, što napraviti s bekovima? Kako u sve to uklopiti Alabu i iskoristiti njegove nevjerojatne talente?
Za razumjeti rješenje ovog taktičkog problema (kao i misaoni proces iza ove odluke), potrebno je prisjetiti se nekih osnovnih postulata pozicijske igre koje njeguje Pep Guardiola. Ukratko, sve je u trokutima i maksimiziranju njihovog broja, tj. koridora/opcija za dodavanje. Navedeni trokuti nastaju poštivanjem jednog osnovnog pravila: izbjegavanje pozicioniranja (pre)više igrača na istim horizontalnim i vertikalnim koridorima/linijama. Za ilustraciju pogledajmo Bayernov pomoćni teren na Saebener Strasse-u
Ukoliko su wingeri (W) uz crtu, to znači da fullbackovi (F) ne smiju zauzimati istu vertikalu, već se pomiču prema sredini u liniju s 'pivotom'. Osim što na ovaj način nude nove opcije, oni zauzimaju jedan taktički strašno bitan dio terena – 'halfspace (*njem. Halbraum). Napadački gledano, ovo omogućava da se centralni vezni pomaknu prema naprijed (na AM pozicije), dok Alaba i Rafinha predstavljaju dodatnu brojčanu prevagu u sredini terena kao i prvi obrambeni blok zadužen za razbijanje protivničkih kontri. Konačni rezultat je 2-3-2-3 formacija:
U svakom slučaju, nova uloga za Alabu tehnički nije predstavljala nešto pretjerano novo ako se sjetimo uloge u reprezentaciji, ipak taktički gledano radilo se o puno zahtjevnijoj, *high risk-high gain* ulozi, s obzirom da ovog puta iza sebe nije imao dodatne osigurače (upražnjeno mjesto na bekovskoj poziciji). Obrambeno gledano Alaba je u novom setup-u morao pokrivati pozicije i beka i 'holding midfieldera', dok je napadački nova uloga bila sličnija 'box-to-box' veznom.
Pep je nastavio u sličnom tonu, a Alaba je svoju novu ulogu pronašao u 3-4-3 sustavu i to na poziciji lijevog stopera u zadnjoj liniji. Na prvi pogled mnogi bi rekli da se radi o traćenju Alabinih talenata u jednoj poprilično obrambenoj ulozi, no Pep je sve samo ne tipičan trener, kao i njegova taktička rješenja, pa klasični stoper odjednom postaje 'box-to-box' stoper.
Tako je u 'build-up' fazi Alaba najčešće bio zadužen za iznošenje lopte: dok bi u fazi posjeda sasvim napuštao zadnju liniju i igrao u ulozi klasičnog veznog igrača:
Kao što vidimo u oba navedena rješenja ("bek" u 4-3-3 i "stoper" u 3-4-3) Pep Alabu koristi na uvučenim/centralnim pozicijama, gdje je u fazi posjeda zadužen za podršku u kreiranju igre kao čistokrvni vezni, dok svojim probijanjima nudi još jednu dodatnu dimenziju.
Sličnu metamorfozu na desnom boku prošao je i Lahm i mogli smo čuti mnogo hvalospjeva na njegov račun prošle godine, no ono što fascinira je činjenica da za razliku od turbo-iskusnog Lahma, Alaba ima samo 22 godine.
Razina kompleksnosti pojedinih uloga koje je do sada Alaba odrađivao nevjerojatno su teški zadaci za tako mladog igrača, no Alaba je u svakom od njih pokazao nevjerojatnu razinu odgovornosti i taktičke pismenosti. Reći da se radi o polivaletnom igraču bila bi svojevrsna uvreda, jer Alabina igra na drugim pozicijama nije bilo zanatsko odrađivanje posla već vrhunskepredstave na razini TOP igrača kojima su te pozicije prirodne. Ako svemu tome pridodamo nevjerojatne tehničke kvalitete (igra s loptom u nogama, točnost u dodavanjima i vrhunski udarac), fizičke kvalitete (brzina i izdržljivost) te vrlo dobru igru u obrani, Alaba je jednostavno rečeno 'complete package'. Nogometna renesansa koju je sanjao Sacchi ima svog 'uomo
universale', a on je David Alaba, 22-godišnji dečko iz Beča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....