Halilhodžića su u Villarrealu skuhali kao ‘kokota u vinu’

Ne lažite o nama, da mi ne bismo napisali pravu istinu o vama!

Tako se pobunio, ali samo u vlastitoj duši, jedan ogorčeni novinar, nakon što je vidio da je “sedma sila” u očima Dinamovih čelnika i i štitonoša koji ih prate i koji poput “pretorijanaca” hodaju ispred njih, zapravo “dno dna”. Osjetio sam “strahote Dinama” na vlastitoj koži i na putu za Villarreal, “pueblo” u okolici Valencije, koji zarađuje na keramici više nego hrvatski turizam.

Ako ste novinar, “da ste tica”, ne možete u Dinamov avion! Ne možete platiti, jer, novinarsko prisustvo zagađuje “intimu modrih zvijezda”, a ne možete ni u hotel, jer “bodyguardi” na ulazu imaju detektor, na kojemu piše - novinar. Ostale profesije mogu, samo novinari nisu poželjni.

I tako četvorica hrvatskih izvjestitelja, Jutarnji list, Novi list i Večernji list, odlaze u svoju najveću avanturu. Preko Pariza. Naravno, zakasne na avion za Valenciju, jer je Air France “dobar na zemlji, ali nepouzdan u zraku”, pa devet sati plutamo po aerodromu “Charles de Gaulle”, zatim taksijem satima putuju do Castellona, pa “uživaju” u 0-3 na “El Madrigalu” i nakon toga jedva izbjegnu štrajk španjolskih kontrolora leta, u Parizu ih dočeka otkazani let za Zagreb, i u subotu ujutro hvataju let za Beč da bi stigli na avion za Zagreb, moraju biti brzi kao Usain Bolt. I onda, sav zadihan, dođem u “Van Gogh”, kafić prekoputa EPH i prijatelji me zavidno gledaju: “Što se žališ? Ručak u Valenciji, večera u Parizu, doručak u Beču, ručak u Zagrebu...” A ja, kao dežurni pesimist, nikad nisam vjerovao da ću se tako razveseliti trenutku kada ću ugledati vlastitu ženu. Koja me uglavnom tretira kao - bankomat!

Nije me frustrirao 0-3 u Villarrealu, jer sam pretpostavljao da bi se i to moglo dogoditi u sudaru s “malom Barcelonom”. Nisam više frustriran ni zbog 40-godišnjih Dinamovih europskih posrtanja, čak me više ne “tangira” ni Mamićev križarski rat protiv medija, koji su mu i otac i majka, nakon španjolsko-francuske pustolovine muči me diskriminacija. Novinar je podcijenjena kategorija, koja plaća “jeb...” veliki porez, koji, kao i ostali građani, guraju novac u državni i gradski proračun, a u cijeloj priči su samo građani drugog reda.

Nemam ja ništa protiv da su u čarteru za Valenciju bili dr. Zdravko Tomac, Duško Ljuština, Tomo Horvatinčić ili Anica Martinović, sve su to zaslužni i ugledni građani metropole, smatram čak da je previše Mamića bilo u jednom avionu, jer, avioni često padaju i moglo bi im se nešto dogoditi i zato mislim da bi se trebali rasporediti u nekoliko aviona. Nemam ništa ni protiv toga da su neki “davni Mamićevi prijatelji” odbačeni i putovali su autom, jer lijepo je voziti se danima Azurnom obalom i doći do Valencije, čak me ne zanima ni činjenica da su popucale spone između nekad nerazdvojnih prijatelja...

A Vaha Halilhodžić ? U Villarrealu su ga skuhali kao ‘kokota u vinu’, njegovi nogometni rezoni su izazvali ljutnju nogometnih menadžera, koji su se nakon 20 minuta pokupili s utakmice. I bolje je tako, jer da su ostali i drugo poluvrijeme, vjerojatno bi umrli od dosade. Uvjeren sam da nitko nije došao gledati Ivana Kelavu, a on je bio jedino svjetlo lice u Dinamovom sastavu. Razočarani su bili menadžeri Valencije, Porta, Atletico Madrida i Seville , koji su željeli “opipati” Sammira, a vidjeli su blijedu partiju nogometaša na poziciji napadača. Vidjeli su i razvikanog Vrsaljka, ne znajući da je tjednima bio bolestan. Zaključili su da su Hrvati, koji su igrali u ovoj regiji ( Vlaović za Valenciju, Munjaković za Levante i Mladenović za Castellon) bili bolji nego ovo što sada Dinamo nudi. No, ipak su novine ‘provalile’ da se Barcelona i Arsenal bore za Vrsaljka. Iz arhive ću samo izvući podatak da je prije nekoliko godina Manchester United opservirao 191 nogometaša, i nije kupio - niti jednog! Toliko o borbi, koja između ostalog, ovisi i o Mamićevom božićnom šopingu u London, gdje će se susresti sa starim frendovima iz Arsenala, Tottenhama i Chelsea.

Sve te Dinamove ‘strahote’ ne mogu me iznenaditi, kao što me razveselilo kada sam na bečkom aerodromu vidio kockice Croatia Airlinesa, vjerujte mi, najbolje zrakoplovne kompanije nakon Lufthanse. Ne zato što je ‘domaće je domaće’, ne zato što su čekali da sletimo iz Pariza, ne zato što sam u tom smislu nacionalno osviješten, već zato što tamo čak i stjuardese imaju dušu. Za razliku od Dinama, kojima su i četvorica novinara, izgubljenih na europskom nebu, sponzori. I za razliku od “sponzoruša”, koji su puni kao brodovi, a ‘grebu’ se za besplatni let i besplatnu kartu, neizmjerno vole Dinamo, novinari su samo na “zajedničkom poslu”, kako kažu oni koji vode Dinamo...