Dinamovci, zašto ste jalni na Hajdukovih 100 godina?

Današnja generacija novinara i Dinamovih skupštinara najmanje je kompetentna govoriti i pisati o HAŠK-u, Građanskom i Concordiji i čiji je tko sljednik, jer, živih svjedoka nema! Možda bi nešto o tome mogao reći još samo Stjepan Bobek, svjedok tog vremena, koji je zbog službovanja u administraciji NDH morao u Beograd.

Pokušava to Fredi Kramer, međutim, on je morao, podvlačim morao, pisati monografije na čijim su prvim stranicama bili Tito, Ivo Vrhovec, Franjo Tuđman ili Milan Bandić, ovisno o povijesnom trenutku u kojemu je monografija tiskana. No, u svakoj monografiji, osim u onoj iz 1960. godine, Kramer je između redaka provlačio činjenicu da je Dinamo sljednik Građanskog.

Iako sam rođen u času kada je Dinamo već osvojio prvi naslov prvaka (1948.) i preselio se iz Kupske ulice u Maksimir, čitao sam da je Dinamo osnovao nogometaš HAŠK-a Ivica Medarić, te da je njegova momčad bila kombinacija igrača Građanskog i HAŠK-a. I zato mi je smiješno da današnji kroničari tvrde da su u duši navijali za Građanski, iako su govorili - Dinamo!

Jedno pitanje, ipak, smijem postaviti, ma kako nekompetentan bio. Koliko je puta Dinamo u svojoj povijesti stajao pred streljačkim vodom, koliko puta su pokušali “ubiti” Dinamo? Zar nije pucanj u Dinamo bila izjava Vladimira Bakarića “samo da je Dinamo sedmi, da je na Maksimiru pet hiljada ljudi i da nema nacionalizma”? Zar nisu pucali u Dinamo 1983. godine, kada je Jure Bilić ucijenio Ćiru Blaževića - “ili bježi u inozemstvo, ili ćemo te hapsiti”. Zar nije Dinamo stalno bio na meti Slavka Šajbera, najmoćnijeg čovjeka gradskih komiteta, koji je patološki mrzio modre, posebno nakon 7-0 pobjede Dinama nad Zagrebom. Zar nije Franjo Tuđman tiskao proglase i na Jelačić placu se svađao s tisućama Dinamovih navijača, prijeteći: “Nikad više neće biti Dinama, jer Dinamo je povratak u Jugoslaviju!”

Za mase je Dinamo bio generator nacionalne energije, za političare, posebno za “Cezaromana” Canjugu sredstvo djetinjaste političke propagande. I sada skupina povjesničara, za koje nisam potpuno siguran da su kompetentni, opet stavlja Dinamo i njegove godine pred streljački vod. U ime čega ćemo opet krivotvoriti povijest i od jednog slavnog kluba stvarati “sljepariju” i falsifikat?

Dinamo je prošao kalvariju kao rijetko koji klub, ali u njegovim analima piše da je slavni europski klub, rođen 1945. godine. Kao “sljednik” HAŠK-a, rođenog 1903. godine, na daskama HNK davno je proslavio 95. godišnjicu i svi su klimali glavama. Kao što su klimali glavama 1991. godine, kada je proglašen HAŠK-Građanski i dvije godine kasnije, kada je klub nespretnog imena u tišini preimenovan u NK Croatiju. Sutra, 2011. godine Dinamo će doživjeti - stotu! Možda sam u krivu, ali za mene će tada imati 66. Razumijem nadmetanje s Hajdukom kada su u pitanju bodovi i trofeji, ali utrkivanje zbog godina i tradicije, to mi je već neshvatljivo.

Hajduk ima čvrsta povijesna uporišta, maksimirska su klimava i nategnuta. Ali, Dinamo ima svoju slavu, svoju borbu, kakvu je imao malo koji klub u Europi, ima svoje heroje na terenu i tribinama. Dinamo je uvijek bio pokret otpora, taj žar se ni danas nije ugasio. Na žalost, ni jal klupskih kroničara - “ne možemo dopustiti da Hajduk bude stariji od nas”.