CR7, D10 I - ONAJ TREĆI Zlatna lopta je proslava industrije, a ne nogometa!

U jednoj epizodi “Seinfelda” nekoliko se puta spominje José Carreras - ne imenom i prezimenom, nego kao “Onaj treći” (The Other Guy u originalu). Danas je šala manje smiješna, ali u ono vrijeme, sredinom 1990-ih, Carreras je bio najmlađi član glasovita Tri tenora, puno manje slavan od Luciana Pavarottija i Placida Dominga.

Kandidati za Ballon d’Or pomalo su poput Tri tenora. Svi znaju da su dvojica Lionel Messi i Cristiano Ronaldo: o njima se piše svaki dan i mnogi detalji iz njihova života poznati su široj javnosti. Ne morate uopće pratiti nogomet da biste znali ili pogodili dvojac koji iz godine u godinu konkurira za ovu nagradu. Onaj treći već je problem, a i mijenja se svake godine: u siječnju 2012. to je bio Xavi, zatim Andrés Iniesta, lani Franck Ribéry, a ovogodišnji The Other Guy je Manuel Neuer.

Uefin predsjednik Michel Platini, i sam osvajač Zlatne lopte (tri godine zaredom, 1983. - 1985.), javno se izjasnio da je, prema njegovu mišljenju, nagradu za 2014. zaslužio netko od Nijemaca, svjetskih prvaka iz Brazila. Ali, tko? Thomas Müller, Toni Kroos i Philipp Lahm imali su ponajveće zasluge u tom trijumfu, isto kao i Neuer. Međutim, nijedan od njih nije osvojio ni nagradu za najboljeg igrača SP-a. Nju je, unatoč ne baš osobito genijalnim partijama, dobio Messi. Drugi (i veći) problem s Platinijevim stavom je - koja je poanta individualne nagrade ako je treba dati nekome iz pobjedničke momčadi?

Poanta zapravo i nema puno veze s nogometom, kolektivnim sportom u kojemu je funkcioniranje momčadi kao cjeline mnogo važnije za rezultat od pojedinačnog učinka igrača. Iako se u nekim svojim segmentima možda i može smatrati umjetnošću i time podložnim subjektivnom valoriziranju, u nogometu postoji sasvim objektivan sustav odabira najboljih: u utakmici pobjeđuje momčad koja zabije više golova, a prvenstva i turnire osvajaju oni koji skupe najviše bodova ili pobijede u finalu. Na kraju krajeva, i statistika - koliko god varljiva bila i skriva podjednako toga koliko i otkriva - nudi objektivno kvantificiranje učinka nogometaša po pojedinim kategorijama.

Pa ipak je Fifina gala ceremonija dodjele nagrade za individualno postignuće tijekom protekle godine svaki put sve blještavija, svečanija i nastoji joj se pridati veća važnost. Postala je vrlo slična dodjeli Oscara i Grammyja: s izravnim televizijskim prijenosom, dočekom na crvenom tepihu, atraktivnim voditeljima i voditeljicama i dramom oko pobjednika koji se do posljednjeg trenutka nastoji držati u tajnosti.

Ballon d’Or je prije 59 godina utemeljio magazin France Football, s ciljem promocije sporta i edukacije publike. Sve do 1990-ih je nogomet tek jednom ili dvaput tjedno “gostovao” na televiziji i prosječni fan imao je vrlo malo prilike vidjeti na djelu vrhunske igrače. Široki panel reprezentativnih kapetana, izbornika i novinara birao je (i još uvijek bira) najboljeg na svijetu. Do 1995. nagradu su mogli osvojiti samo Europljani koji su igrali u europskim klubovima, pa stoga ni Pelé ni Maradona nikad nisu bili u konkurenciji. Fifa je 1991. pokrenula svoju godišnju nagradu, a 2010. je spojila s onom koju je dotad dodjeljivao francuski magazin.

Danas, kad smo samo nekoliko klikova udaljeni od informacija ili akcije i iz najopskurnijih svjetskih liga, Zlatna lopta je postala nešto drugo. Ne više toliko propaganda nogometa, koliko manifestacija njegove moći unutar industrije zabave i celebrity kulture; moći veće nego što je sad imaju glazba ili film. Još se pamte Ronaldove suze i “spontani” dolazak njegova sinčića na pozornicu, kao i Messijeva užasna “geek-na-maturalnoj-večeri” odijela. Osvajač nagrade u konačnici i nije toliko važan - ne toliko kao sama činjenica događanja novog medijskog spektakla, dostupnog na televizijskim, live web streaming i mobilnim platformama; novog sequela u sagi o ultimativnim pop-zvijezdama i superherojima našeg doba... A ta tri tenora su CR7, D10S i Onaj treći.