Dolazi iz slovenskih Jesenica, a nije hokejaš. Igra braniča, a jedan od dječačkih uzora mu je veznjak Clarence Seedorf. Nastupao je za Triglav, Maribor, Šerif, trenutno je član Rijeke, a navija za Milan. Kod Mirala Samardžića sve “naopako”. Ili...?
- Od malena mi je nogomet bio na prvom mjestu. Zapravo, jedino me on zanimao. Počeo sam loptu nabijati kao dječak, ispred zgrade. Za hokej i nisam bio previše zainteresiran. U Jesenicama je hokej bio jaka priča, nekada. Danas ipak i nije baš tako. Kriza je pogodila i njih.
Led je očito bio presklizak teren i za još jednog dečka iz Gorenjske, Senada Tignja, koji je u sezoni 2003/04. nosio dres Bijelih. Spomenuti napadač nije se dugo zadržao na Kantridi. Samardžić je tek došao i nema namjeru tako brzo dignuti sidro iz Zaljeva. No, o Rijeci ćemo nešto kasnije. ‘Ajmo se malo vratiti na početak...
- Moj nogometni put krenuo je u Jesenicama. Igrao sam u veznom redu i polušpicu. Evo, možda zato Clarence Seedorf, ha-ha.
Kada je prešao u Triglav posao je branič. Zahvaljujući tadašnjem izborniku slovenske U-19 reprezentacije Milošu Rusu, koji je osjetio da bi “mali mogao biti odličan igrač u posljednjoj liniji”. Pronašao mu je, kao što vidimo, idealnu poziciju.
- Do danas se ništa po tom pitanju nije promijenilo.
Osim što je karijera krenula uzlaznom putanjom...
- Potpisao sam za Maribor. Biranim riječima mogu pričati o tom razdoblju. Imali smo fantastične navijače, igrali smo Europu, izborio sam se za nastup u mladoj reprezentaciji. Bilo je to jedno pozitivno iskušenje.
A onda je uslijedio odlazak u zemlju u koju “nitko ne ide ako baš ne mora”, u državu koja je službeno najsiromašnija u Europi. Krenuo je prema Moldaviji. Što kvalitetnog mladog igrača može natjerati da put u nepoznato. U, za nas “zapadne Europljane”, nogometnu egzotiku?
- Neću reći da sam bio prisiljen na takvu odluku, ali u Mariboru neke stvari nisu baš dobro štimale. Otišao sam stoga u Tiraspolj, a da o Šerifu nisam znao previše. Sam sebi sam kazao: “Odi tamo, odigraj godinu-dvije pa se prodaj.” No, kada sam vidio uvjete...
Ostao je četiri sezone. “Svemirski kompleks” razoružao je igrača koji je “tražio izlaz” iz redova Viola...
- Devet pomoćnih terena, od toga šest travnatih, glavni stadion za europske oglede kapaciteta 15-20 tisuća mjesta, jedan manji za susrete domaćeg prvenstva, još jedan zatvoreni s umjetnom podlogom. Uvjeti su “top”, bolje nisam nigdje vidio. Sve je dobro čuvano, ograđeno, nitko od nenajavljenih gostiju ne može ući unutra.
Što se u Tiraspolju krije izvan “žice”?
- Na početku, priznajem, to mi nikako nije bilo to. Ali naviknuo sam se, upoznao sam ljude, stekao i dosta prijatelja. Meni je sve to skupa ubrzo postalo normalno.
Ipak će nas “razveseliti”...
- Polako se krenule investicije u infrastrukturu koja nema veze s nogometom. Izgradilo se dosta toga. Niknuli su hoteli, restorani. I neke prometnice su nove. Napreduju!
Neke se stvari u gradu, dakle, mijenjaju?
- Dobro, ne baš sve, ha-ha. U restoranu će vam, primjerice, bez problema servirati glavno jelo prije juhe, tri kuglice sladoleda poslužit će u tri različite zdjelice. Ja sam, recimo, imao takvih situacija. Sličnih iznenađenja bilo je mnogo.
Jesu li i “ruske” vojne/policijske uniforme još uvijek u modi?
- Bogami jesu, u što ćete se moći uvjeriti. U Moldaviji je Tiraspolj svijet za sebe, prijestolnica je pokrajine Transnistrije, proruski je orijentiran. Imaju svoju valutu, govore ruski, koriste ćirilicu... Ma, da ne nabrajam. U svakom slučaju, osjeti se animozitet prema ostatku zemlje, nije da se baš vole.
Osjeti li se to i u nogometu?
- Itekako! Recimo kada dođe na red ogled sa Zimbruom iz Kišinjeva, iz formalno glavnoga grada, to vam je moldavski El Clasico. No, općenito, sportu i ne posvećuju preveliku pažnju. Domaća liga i nije previše praćena, izuzmemo li europske oglede, oni popune stadion. Više se bave nekim drugim “kulturama”.
Vino?
- Da, imaju ga koliko hoćeš. No, u tom dijelu Moldavije draža im je vodka, koja je praktički besplatna, ha-ha.
Pa kad si “Rusi” malo popiju, Tiraspolj postane “zona sumraka”?
- A, ne, tamo nema straha od šetnje ulicom. Kada govorimo u kriminalu, njega je manje nego na ovim prostorima. Ipak je to policijska država - u državi. Osobno nisam imao nikakvih problema.
Niti s Viktorom Gušanom, koji 1997. osnovao Šerif? Navodno da isti “vedri i oblači” Tiraspoljem?
- Riječ je o bivšem agentu KGB-a, mislim da sam time sve rekao. Pod njegovom je kontrolom sav ruski dio Moldavije. U njegovu su vlasništvu telekomunikacije, TV, benzinske postaje, trgovački centri... Uzgaja ribe, “prodaje” cigarete i alkohol. Nema čime se taj ne bavi.
Uzgaja Gušan i ruže. No, nije baš neki “cvjetić”...
- U gradu ga se boje pogledati u oči. On je u Tiraspolju pravi šerif. Evo vam odgovora kako je klub dobio ime koje nosi, ha-ha.
Plaća li “gazda” dobro svoje igrače? Mogu li nogometaši Šerifa živjeti od nogometa?
- Mogu! Nitko ne bi tamo došao igrati besplatno. Sredina je sređena, novca ima. I da hoćeš, u Tiraspolju ga ne možeš potrošiti. Sve je upola jeftinije nego kod nas. A veliki je plus i činjenica da Šerif svake godine igra Europu, nogometaši su u “izlogu”. I to je jedan od razloga zbog kojeg stranci dolaze u Moldaviju. Istina, nekad je bilo više onih s prostora “bivše Juge”. Danas je klub orijentiran na Južnoamerikance, kupuje Brazilce, Argentince... Promijenila se krvna slika Šerifa. Što to znači na planu igre? Mi smo, recimo, do najvećih uspjeha dolazili momčadskom igrom, što danas baš i nije slučaj.
Triput protiv Dinama
Sjećamo se, da. Vjerujemo da i u Maksimiru još uvijek pamte “takav” Šerif. U tri je navrata Samardžić igrao protiv Dinama. Ali jedna od utakmica protiv Modrih ipak mu je najdraža...
- Riječ je o onoj kada smo slavili nakon izvođenja jedanaesteraca. Dinamo je, još dok sam bio dijete, na Balkanu slovio za jednu od jačih momčadi. Zbog toga mi je ta pobjeda bila slađa. Te smo se godine izborili za grupnu fazu. Ja sam u svoje četiri sezone u dva navrata sa Šerifom igrao u skupini Europske lige.
Došao je red da isto pokuša napraviti i s Bijelima. Na Kantridu je Samardžić stigao ovog ljeta...
- Nakon četiri godine, polako mi je postalo dosta i Tiraspolja i Šerifa. Nisam više želio produžiti ugovor. Pojavila se mogućnost da dođem u Rijeku, s kojom sam se čuo svakodnevno. Meni se ta kombinacija činila jako zanimljivom.
Klubovi su se dogovorili oko “brojki”. I, evo, u Zaljevu je već neko vrijeme...
- Zaista mogu reći da uživam na Kantridi. Nimalo nisam pogriješio što sam odlučio potpisati za Rijeku. Ljudi koji vode klub, struka, igrački kadar, navijači, grad... Sve je na vrhunskoj razini. Stvorena je jedna pozitivna atmosfera oko Rijeke.
I
Tenk je još uvijek na kružnom toku
Naše zagrebačke kolege, koji su se “nauživali” Tiraspolja prateći Dinamo u Europi, sigurno zanima jedna stvar. Možete mirno spavati...
- Tenk je još uvijek tamo, na kružnom toku, ha-ha.
Ima, dakle, još stvari koje se u Tiraspolju ne mijenjaju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....